Temelj uspješnog suživota s polarcem

Category: Nasi clanci
Written by Vida Hits: 5989

 

NAUČIMO POLARCA ŠTO ŽELIMO DA RADI

 

Na svakom forumu o malamutima pročitat ćete velik broj veoma sigurnih stavova i mišljenja o tome kako je malamut izrazit primjer psa nad kojim čovjek mora dominirati, s kojim treba imati čvrstu ruku - što znači čvrsto ga korigirati i kažnjavati i ne dopuštati mu da bude dominantan, bezobrazan, zločest i agresivan.
Ne mogu vam opisati koliko me srce boli zbog takvog mišljenja o životinjama koje najviše na svijetu vole biti čovjekov partner, ljude poštuju i vole, vole da čovjek poštuje i uvažava njih, i onda su mu spremni dati sve.

Joe Henderson iz Alaskan Arctic Expeditions pisao je i o tome u svom izvrsnom članku o mitovima o malamutima. To je čovjek koji s dvadesetak malamuta mjesecima u zaprezi putuje Aljaskom i živi i radi s njima svima istodobno. Isječak: "Malamuti obožavaju ljude. Želja da udovolje ljudima temeljna je osobina njihovoga karaktera, ona ih u svemu pokreće. Ona im je u duši. Zbog tog snažnog instinkta da udovolje ljudima prema malamutima se treba odnositi nježno i oprezno, u psihičkom smislu. Oni su emocionalno tako osjetljivi da se lakše nositi s djecom - no djeca s vremenom odrastu, a malamuti ne." O alfi i preokretanju na leđa: "Ne bih rekao da se moji malamuti vežu uz mene jer me smatraju svojim alfa psom. Ni slučajno. Ja nisam jedan od njih, ne ponašam se kao oni (...). Moji me malamuti poštuju i vole i ne smatraju me sebi ravnopravnim niti svojim suparnikom i ja jednako doživljavam njih."

  
         

 

Čitajući i tražeći informacije o tim psima naučila sam puno korisnih stvari, ali i puno toga što me navelo na pogrešan put.  Jedno mi je odmah bilo jasno – to nije pas koji će sam od sebe po svojoj prirodi pratiti svaki moj mig i “slušati” sve što ja kažem, samo zato što ja tako kažem. Tvrdoglavi, neposlušni, svojeglavi, samoživi – svi ti atributi koje im ljudi često pripisuju u meni su pobudili potrebu da nađem način kako da doprem do nje i da nam zajedno bude najbolje što može biti.
Pročitala sam, npr., i to je doista tako, da od prvoga dana s njima treba raditi i posložiti stvari, jer jednom usvojene loše navike teško će se ukloniti.
Također sam pročitala da im se treba nametnuti kao autoritet i ne dopuštati im da rade što žele, da ne “slušaju”. E tu dolazimo do teme koja me zapravo potaknula da ovdje podijelim svoje spoznaje o tome s drugim vlasnicima polaraca.

Tijekom godina i uvelike metodom pokušaja i pogrešaka, dok na kraju nisam došla do znanstveno utemeljenih informacija o tome, ustanovila sam da to što sam navela stoji na malo drukčiji način. "Autoritet" znači naučiti psa što želimo da radi da bi on to s voljom mogao raditi kad je potrebno. Ne znači bez objašnjenja i uputa nametati svoju volju psu strogim glasom i grubim postupcima, a da pas ne razumije što od njega tražimo. Red i mir i poštovanje i “poslušnost” s njima se ne postižu uspostavljanjem kontrole i nametanja svoje volje silom – tako ćete samo postići da vam vaš polarac okrene leđa i ne poštuje vas koliko je crno pod noktom. I to je ono što se tako često događa i zbog čega te pse smatraju neposlušnim i tvrdoglavim i često završe tragično. Polarac kojeg pritisnete silom najčešće se neće pokoriti (ako se i pokori, s njim nećete moći ostvariti nikakav aktivan odnos). Ili će vas izbjegavati ili će se boriti za sebe i može vas i ugristi. I što je posljedica? Neinformirani vlasnik silovit je prema svome polarcu i onda ga se želi riješiti kada dobije takvu reakciju, za koju je sam kriv.
Kako onda postići da polarci slušaju?
Polarci “slušaju” ako žele surađivati. A žele surađivati ako vas poštuju i smatraju partnerom, što znači da vide da i vi poštujete njih i smatrate ih punovrijednim partnerom. Ako ste s njima sklopili čvrsto prijateljstvo i imaju potpuno povjerenje u vas. Autoritet/partner im je čovjek koji je dosljedan, smiren, čvrst, ali nikad grub, koji uvažava njihovu prirodu, dopušta im njihovo mišljenje, njihov ponos, uvažava njihove potrebe i zadovoljava ih (vježbanje i tijela i uma), omogućava im da nešto rade SA njim, a ne ZA njega, da razmišljaju, a ne da se pokoravaju. I takvoga će čovjeka voljeti i pratiti i poštovati i uvijek surađivati s njim – drugim riječima, bit će mirni, zadovoljni, veseli, sretni, potpuno vezani za vas i “slušat” će vas!

Zbog čega je tako rasprostranjeno mišljenje da nad polarcima osobito treba dominirati i prisiliti ih da slušaju?
Polarci su veoma zahtjevni psi. Zahtijevaju stalno bavljenje njima, stalnu interakciju, stalni fizički i psihički angažman. Zahtijevaju iznimnu dosljednost i temeljit odgoj, moraju naučiti željeti reagirati kad nešto od njih tražite, moraju steći povjerenje u vas i morate im biti zanimljivi da bi željeli surađivati s vama.
Jer ako to s njima ne postignete, puno više od ostalih pasa bit će samoživi, ignorirati vas, bježat će, neće vas poštovati, nećete ih zanimati, "tvrdoglavit" će se. A vi ćete još više misliti da ih morate dovesti u red.
Znači, to su psi s kojima je bez intenzivnog odgoja i treninga nemoguć suživot koji će potpuno zadovoljiti i čovjeka i psa.
Ljudima je uvijek najlakše pokušati odgojiti psa korigiranjem psećeg ponašanja. To je široko rasprostranjen način odnosa sa psom i većina ljudi nikad ne dođe u situaciju da se zapita bi li nešto drugo bilo bolje i učinkovitije. Možda zato što imaju psa koji na korekcije i kazne ne reagira baš tako loše kao polarni pas i možda su navikli na vječni sukob volje i vječno natezanje sa psom i jednostavno ne znaju za drugo.
Međutim, jedan polarac iznimno loše reagira na korekcije i kazne (zašto su kazne i korekcije loše za sve pse pročitajte ovdje). Ponaša se još gore. Želi se maknuti, pobjeći, ignorira čovjeka, tvrdoglavi se, ne želi sudjelovati u takvom odnosu, ne osjeća nikakvu povezanost s čovjekom, samo osjeća da ga čovjek ne poštuje, da je čovjek nezadovoljan njime, da mu je čovjek naporan i dosadan. Da ga maltretira. I takvoga čovjeka ne poštuje ni on, ne smatra ga vrijednim svoje suradnje. I svaki haski kojega sam vidjela jednako je tako zahtjevan, možda fizički još i više, i jednako tako reagira na kazne i korekcije.


Što čovjek onda radi? Još jače korigira i kažnjava, da bi doveo u red tog neposlušnog i tvrdoglavog psa. Često takav pas, nažalost, završi tragično, ako se poklope iznimno ponosan pas i iznimno egomanijakalan čovjek. Puno sam priča pročitala o ljudima koji su dali uspavati svog polarca jer ih je ugrizao. Sjećam se osobito jedne. Čovjek je uzeo malamuta jer su malamuti slatki i zgodni. Nije imao pojma što da radi s njim. Pas je postao neposlušan. Dao ga je nekom "treneru" na odgoj nekoliko mjeseci, izvan kuće. "Trener" je psa dizao u zrak na davilici da mu se pokori (na koga vas to podsjeća, usput?) i poduzimao slične mjere da ga podčini. Kad je psa vratio vlasniku, pas je vlasnika napao. I završio uspavan. Sigurno ste i vi pročitali puno takvih sudbina.
Sve se to događa u slučaju pogrešnoga spoja polarnoga psa i čovjeka koji se intenzivno služi takvim metodama i psa nimalo ne razumije niti ga to zanima.
No i u manje ekstremnim slučajevima kazne i korekcije samo uvelike pogoršavaju odnos s polarcem i njegovo ponašanje, i ja to vidim kao kvaku 22. Neposlušne pse (a svaki pas kojega nismo naučili što želimo da radi mora kad-tad biti neposlušan) ljudi korigiraju i kažnjavaju, tako korigiran i kažnjavan polarac ponaša se samo još gore, i eto široko rasprostranjene reputacije o nemogućim psima.

 

Srećom, ima i jako puno ljudi koji imaju potpuno drukčije mišljenje. Ljudi koji se zanimaju za to kakav je njihov polarac, kakva mu je priroda, što ga zanima, što ga potiče, kako mogu postati njegov uspješan vlasnik, uz međusobno poštovanje, suradnju i miran i zadovoljan suživot.
Na početku sam rekla da su to zahtjevni psi. Zašto sam još to rekla?


Zato što za ostvarenje uspješnog odnosa i uspjeh pravilnog odgoja i za postizanje povjerenja u vas ti psi zahtijevaju ne samo da ih učite, nego i da ih shvatite i poštujete takve kakvi jesu, da shvatite njihovu prirodu, da uvažite njihove potrebe i dopustite im da ih zadovoljavaju, da uvažavate i poštujete njihov ponos i njihov doprinos u vašem odnosu i njihovu potrebu, genski usađenu u njih, da misle svojom glavom (pas na čelu zaprege učio je da ne posluša naredbu čovjeka, koji je na kraju zaprege, ako vidi da su uvjeti na čelu zaprege takvi da bi izvršavanje naredbe ugrozilo zapregu - ljudi su ih to aktivno učili, da misle svojom glavom, o tome im je svima zajedno ovisio život). A mnogim je ljudima sve to jako teško. Najlakše je misliti da je pas nama inferioran, da nas treba slušati zato što mi tako kažemo i raditi što mi kažemo kako god da se on osjećao i kakve god njegove potrebe bile.
E pa s polarnim psima to vodi ravno u minimum odnosa, poslušnosti i zadovoljstva, a u maksimum problema, neposlušnosti i stalnog sukoba volje. Vrlo zabavan i poučan članak trenerice i bihevioristice Suzanne Clothier Hard To Train pročitajte ovdje.

 

Također sam na početku rekla i da trebaju naučiti reagirati kad nešto tražite. To vjerojatno zvuči paradoksalno - dobro, treba li taj polarac slušati što vlasnik kaže ili ne treba, nego neka misli svojom glavom?
Psi žive u našem svijetu i zato su podložni pravilima našega svijeta. U okviru tih pravila pas često ne može ići kamo želi i činiti što želi jer ga to može direktno ugroziti. Stvar je u tome da psa učimo ono što treba naučiti uzimajući u obzir način na koji on uči, što kod polaraca često znači da vole sami nešto zaključiti i spoznati i otkriti, i onda im se to jako ureže u pamćenje. Ako je komunikacija dvosmjerna i razumijete kako ćete svoga polarca nešto naučiti, osluškujete ga i poštujete njegov način, on će učiti puno motiviranije i brže i svi će dobiti ono što žele i trebaju, i pas i vi. Često im je vrlo zanimljivo i motivirajuće nuditi ponašanja, u čemu ih usmjeravamo. O nuđenju ponašanja čitajte ovdje i ovdje. Dakle, polarac će najbolje nešto naučiti ako ga usmjeravate da misli svojom glavom u smjeru koji vama treba da nauči ono što ga želite naučiti. Tako im je zanimljivo, osjećaju se kao naši partneri, njihov ponos cvate. Također, kad na taj način polarca naučimo što želimo, kad nešto poslije tražimo od njega, mi mu komuniciramo signal za koji smo ga naučili što znači, i taj čas mu govorimo da bismo željeli da napravi ono do čega je sam bio došao i to mu je postala čvrsta navika. Ne naređujemo mu da posluša zato što mora da bi izbjegao kaznu ili zato što smo mu mi autoritet, nego mu govorimo da nešto učini zato što želi učiniti za nas ONO ŠTO JE NAUČIO činiti i što mu je u prošlosti donosilo nagrade i naše zadovoljstvo njegovim uspjehom.


Dakle, pas itekako treba "slušati". Pas itekako mora biti dobro odgojen i socijaliziran član obitelji i društva, koji se ponaša onako kako je njegovom čovjeku prihvatljivo. Malamuta to moramo učiti od prvoga dana, moramo odmah početi raditi na svojem odnosu, svojem partnerstvu, naučiti pravila, naučiti ponašanja, naučiti signale (neki kažu naredbe), naučiti što je prihvatljivo, a što nije.

KLJUČAN POJAM OVDJE JE NAUČITI. Psa moramo naučiti kako da se ponaša, a ne mu samo braniti kako da se ne ponaša.

Polarac kojega kažnjavate, grdite, ili mu čak samo često govorite što nije dobro napravio, neće imati ama baš nikakvu motivaciju da se s vama upušta u ikakav odnos ili išta za vas radi. Za bilo kakav trening i rad, također zaboravite isticanje onoga što nije dobro i korekcije. Čak zaboravite i mamljenje hranom kao najbolju tehniku, brzo im to dosadi. Njih iznimno veseli pohvala, nagrada, zanimljivo im je razmišljanje svojom glavom, motivira ih i u njima stvara samopouzdanje vaša sreća kad su napravili nešto dobro, oduševljava ih vaše partrnerstvo i vaša vjera u njih. I zato je pozitivan pristup uz nuđenje ponašanja najbolji način za uspostavljanje odnosa čovjeka i polarca i postizanje divnog zajedništva, kao preduvjeta za uspješan i ugodan suživot s njima.

Tako gradimo odnos i odgajamo psa, oblikujemo njegovo ponašanje i dobivamo psa kojem je zanimljivo učiti s nama, koji nas poštuje, cijeni, želi biti s nama, želi nas "slušati", želi dobiti našu pohvalu i želi uvažavati ono što od njega tražimo.
U tome je cijela tajna...

 

 

Ian Dunbar je imao malamuta.