Zašto volimo zastrašivati

Category: Nasi clanci
Written by Vida Hits: 1620

Pa neće mene taj pas zezati. Pa neće meni taj pas šefovati. Pa nemam ja što razmišljati o tome kako se pas osjeća, važno je kako se ja osjećam. Ako u životu sa psom moram psu raditi neke ustupke, to nije dobro.

Sve su to argumenti koje će reći ljudi koji sva neželjena ponašanja psa "rješavaju" ubijanjem psa u pojam fizički ili psihički, tako da mu nikad više ne padne na pamet pokušati nešto slično, tako da zna tko je ovdje gazda i tko vodi glavnu riječ.

Sa psom treba imati čvrstu ruku da bi pas slušao. Ako misliš na to kako je psu, slabić si kojega pas gazi, kažu oni.

Za mene to znači potpunu nesvjesnost o tome da se pseće ponašanje može kontrolirati i oblikovati u željenom smjeru i puno pouzdanijim metodama učenja, istinski promijeniti, a ne samo potisnuti. I potpunu nesvjesnost o tome da netko tko ne bira zastrašivanje može itekako misliti da pas treba biti odgojen i poslušan. Uvijek takva mišljenja podrazumijevaju misao da onaj tko se "ne zna tako postaviti" dopušta da pas radi što hoće i kontrolira čovjeka.

 

Često razmišljam zašto je to tako. Neki put mislim, ti ljudi ne znaju za drugo. Ali upoznala sam jako puno ljudi koji itekako intenzivno istražuju to područje i intenzivno se bave psima svaki dan, a opet biraju to. I došla sam do zaključka da za one koji posjeduju znanje i o drukčijem pristupu i viđenju, a ne biraju ga, vrijedi sljedeće: imaju takav mentalni sklop u kojem ponajprije pas ne zavrjeđuje da se bavimo njegovim mislima i osjećajima i osvrćemo na njih; zatim, veoma im godi kad uspiju "ubiti boga u psu" i dobiti biće koje im se pokorilo i boji ih se, jednostavno je to nagrada za njihov ego, koji ne trpi drugo od tih inferiornih bića. I na kraju, puno je lakše i brže strahom i agresijom blokirati psa da ne pokazuje neželjeno ponašanje, a puno je teže (zahtijeva više znanja i truda) i dugotrajnije postići istinsku promjenu u psećem ponašanju, tj. postići da pas nešto prestane osjećati, željeti i raditi zato što je tako naučio i to mu je čvrsto ukorijenjena navika, a ne zato što mu branimo da to pokaže.

Najčešće uz takvo mišljenje i metode idu i izjave tipa, pas dobro zna da sa mnom nema šale, a s mojom mamom/tetom/strinom je bezobrazan jer mu ona nije pokazala tko je gazda. Radi li se doista o tome ili o tome da se pas i dalje osjeća isto kao prije i ima potrebu raditi ono što je prije radio, samo se s gazdom ne usudi, a s ostalim ljudima to i dalje slobodno pokazuje?

Zar zbilja nije dovoljno logičan zaključak da je pouzdanije postići da pas nešto prestane raditi jer smo promijenili njegovu želju za tim i osjećaj prema tome? I tako će se onda osjećati i ponašati tko god bio kraj njega? Ako je jedini kriterij pouzdanost ponašanja. Pustimo sad inferiornost ili ravnopravnost psa kao bića, poštovanje prema tome osjeća li pas s nama ugodu ili ne. Ako je jedini kriterij pouzdanost željenog psećeg ponašanja, nije li ovdje računica veoma jednostavna? I potpuno besmislen postaje argument - pa neće mene taj pas zezati niti mi šefovati. Pa naravno da neće, ako je naučio pouzdano se ponašati ONAKO KAKO ČOVJEK ŽELI I KAKO GA JE NAUČIO. Tko uopće protivljenjem kaznama i zastrašivanju zagovara neposlušnost pasa??

Jedan od najboljih primjera je tzv. resource guarding, iliti čuvanje svojih stvari i hrane od ljudi npr. Ako u psu promijenimo osjećaj prema tome da mi prilazimo njegovoj hrani ili uzimamo s poda nešto što je palo, a što želi i pas, pas nikada više neće osjećati prijetnju kad se mi ili neki drugi čovjek približimo njegovoj hrani i neće je ni pokušavati braniti od nas ili nekoga drugog zato što je naučio da naša blizina donosi lijepe stvari, a ne nelagodu ili gubitak resursa. I tako ćemo postepeno postići da psu najnormalnije mi ili netko drugi možemo hranu uzeti, vratiti, zamijeniti, a da pas ostane smiren, štoviše veseo, jer zna da je to dobra stvar. Da, to je moguće, ne samo da je moguće, nego je jedini istinski način RJEŠAVANJA tog problema, a ne potiskivanja tog problema (pas nas i dalje želi potjerati od hrane, samo se ne usudi). Desenzibilizacija i kontrakondicioniranje iznimno su moćno oružje u mijenjanju psećeg ponašanja.

No ljudski je ego u odnosu prema ostalim vrstama na ovome planetu previše velik i prevelika je slast zadovoljstva kad vas od straha sluša drugo biće. Pa bio to pas, dijete ili netko drugi. I zato to mišljenje i ta praksa ne jenjavaju ni kod iskusnih "stručnjaka", ni kod ljudi koji ne znaju što da rade i instinktivno biraju to.

Nadam se da će što više ljudi i što više ljudi koji profesionalno rade sa psima otkrivati beskrajne mogućnosti koje nude metode oblikovanja ponašanja i odgoja kojim se psa doista trenira, a ne zastrašuje u podčinjenost. Samo trebaju biti voljni malo se više potruditi dulje vrijeme, i rezultati su doživotno pouzdani.

Učite pse zakonima učenja i iskorištavanjem njihovih kognitivnih moći, ne zastrašujte ih svojom nadmoći. I vaša će ruka biti čvrsta, ali ne i silovita, i pas će vas izvrsno slušati, a neće vas se morati bojati.