Poslije seminara iz poslušnosti

Category: Nasi clanci
Written by Vida Hits: 1266

Nedavno sam bila na jednom stručnom seminaru iz poslušnosti, držao ga je jedan ŠRK-ovac (profesionalni trener i sudac u športsko-radnoj kinologiji - za one koji ne znaju, za pse koje treniraju po programima IPO, poslušnost, obrana i napad, trag).
Seminar me zanimao jer sam o tome čovjeku čula (i od njega čula) da ga zanima motivacija psa za rad, veselost, energija, želja za radom s čovjekom. Čula sam da je to čovjek koji u taj svijet uvodi kliker. Sve mi je to zvučalo dobro i htjela sam čuti što taj čovjek konkretno i detaljno uživo ima reći.
Počelo je izvrsno, pričom o tome da pas mora željeti raditi za nas, a ne da mora raditi jer mu mi naredimo, da pas mora biti aktivan, a mi pasivni u smislu da čekamo da nas pas aktivira i onda počnemo raditi s njim i tako dobivamo psa koji ne ispada iz koncentracije jer je sam tražio da radimo, a nismo ga mi na to mamili ili mu to naređivali.
Također, rečeno je bilo da se psa koji uči što da radi, dakle još nema razumijevanje onoga što se od njega očekuje, ne smije korigirati za pogreške, jer to psa demotivira u učenju.
Nakon tih uvodno izrečenih važnih misli, u meni se probudila nada da ću od dotičnoga čovjeka čuti puno lijepih stvari i biti jako sretna što takva osoba postoji u svijetu toga sporta. Da razjasnimo jednu stvar, tim su ljudima psi alat, teniski reket, skije, nešto preko čega postižu sportske rezultate i čime se natječu. To nisu ljubimci niti partneri u svim sferama života. Psi su ovdje sredstvo ostvarivanja određenog cilja. Ja to dobro znam, ali svejedno me zanimalo što ima reći taj "moderni" trener iz toga svijeta. Stalno je spominjao kliker, uklikati, klikneš itd.


Nakon dva dana seminara shvatila sam bit toga pristupa za toga čovjeka. Želi najbolje upotrijebiti svoj alat u svome sportu. Dovoljno je pametan da je shvatio kako kazne i korekcije loše djeluju na psa. Osobito u fazi učenja, toliko loše da je to izbacio potpuno. Ali, kada pas zna i naučio je što se od njega očekuje, ako ne posluša, zaslužuje kaznu. Budući da svaka kazna, u bilo kojem trenutku i fazi učenja, loše utječe na odnos psa i vlasnika (to je također shvatio), čovjek (i ne samo on), dosjetio se sljedećem: za svaku pogrešku psa koji zna što bi trebao raditi kaznu će primijeniti pomoćnik. Tako je pas kažnjen i korigiran, ali to ne čini vodič, vlasnik, nego netko treći, a vlasnik u očima psa (po njegovoj teoriji), ostaje divan i krasan.
Dakle, čovjek je shvatio da kazne i korekcije loše djeluju na psa. Ali umjesto da se zainteresira za način rada bez toga lošeg, on je loše preusmjerio tako da on ostane dobar u očima psa. Jer zna koliko je to važno. A mišljenja je da se bez naznačavanja lošega, znači bez korekcija, psu ne može dati do znanja u čemu griješi, da bi se od njega dobilo da napravi ono što je dobro.
To kako se pas općenito osjeća kad je kažnjen, samo je marginalno važno. A "rješava" se tako da se psa kroz igru uči da su udarci i pljuske nešto dobro i prihvatljivo. Nešto što uopće nije strašno. Tako da se kasnije korigiran pas ne potumpla i ne deprimira.
Okej, netko bi mogao reći, eto, čovjek misli na svoj odnos sa psom. I misli na to da psu korekcije i kazne postanu nešto što nije strašno.
To je jedan par rukava.
Drugi par rukava je ovo. Sve to moguće je postići i bez korekcija i kazni. Samo se treba zainteresirati za drugi način. Zašto se on nije zainteresirao za drugi način? I svi slični njemu. Prvo, zato što drugi način zahtijeva malo više učenja od filozofije "nagradi dobro, korigiraj loše". Lakše je misliti da ne treba komplicirati. I drugo, zato što je odrastao u okruženju u kojem su psa vješali, da, vješali!, da bi on pristao raditi određenu stvar, naprimjer čvrsto držati predmet u ustima. Ako ne držiš, vješamo te na davilici, ako te vješamo, uskoro si mrtav ako ne napraviš to što zahtijevamo. Normalno je onda da je takvom čovjeku najobičnija lagana korekcija med i mlijeko kad se usporedi s ovakvom stvari. I uopće ne razmišlja o tome jesu li korekcije potrebne i kako se drukčije može, jer je to sve što zna.
Uporno je ponavljao, ne komplicirajte ljudi. Ako je nešto dobro, pohvalite, ako je nešto loše, korigirajte. Također je rekao da zna on sve o positive reinforcement i svim tim učenim terminima, ali da sve to u praksi ne funkcionira. (?? U kojoj praksi? Kad si probao? Kad si stekao znanje kojim možeš probati?) Ako se nešto jednostavno može riješiti, zašto komplicirati? Primjer je bio kako postići da pas odležava. On je držao dugačku uzicu na koju je pas bio vezan, vlasnica bi rekla psu neka legne, kad bi se pas digao, on bi ga gadno cuknuo i zakucao na pod. Vlasnica ostaje dobra, pas ne zna otkud korekcije. Pitanje njegovo je bilo, pa kaj ćete to raditi na kliker?? Stvar je jednostavna, ne date psu da se nekažnjeno digne. Kad se digne, cak, kazna! Pas je nakon prvoga puta htio pobjeći od svega, a kad je vidio da ne može, stisnuo se sav ležeći, s izrazom lica, ajme meni, što će mi se dogoditi, i nije se usudio ni mrdnuti. A trener je slavodobitno rekao, eto, više se neće dizati. Neće, ali koja je cijena? Prestrašeni pas ne usudi se ni pomaknuti da ga ne bi snašla nebeska kazna. Gdje je tu učenje psa da mu se jako isplati ležati i pritom sav sretan čekati da poslije dobije veliku nagradu i vlasnik je jako zadovoljan njime? Itd. Kolika je dubina nepriznavanja ikakvog drugog načina da se to dobije od sretnog i neprestrašenog psa? Pa to je jednostavno, zašto se truditi oko tako jednostavne stvari.
Gdje je tu kliker, pitate se? Kliker upotrebljava kao marker za svoje metode, i to je to. Umjesto bravo klikne ili kaže kratku riječ. Ponašanja dobiva isključivo luringom (mamljenjem hranom ili igračkom), željeno označava klikom, neželjeno korigira. Drugdje na ovim stranicama pišem o različitim primjenama "kliker treninga" i o tome da treba dobro paziti što to komu znači. Ovo je jedan primjer. Konkretno za dotičnoga trenera znam da svoj rad sa psima promovira kao pozitivan pristup i rad s klikerom. Također znam da nije jedini koji svoj rad tako prezentira javnosti.

Moj je zaključak, on je čuo za nešto drugo osim plus i minus, ali to ga ne zanima. Zašto ga ne zanima? Zato što je mu je previše komplicirano. I zato što mu nije nikakav problem korigirati psa. I zato što ima pse koji korekcije dobro trpe, a drukčiji ga psi i ne zanimaju. Što smatra najvažnijim kod radnog psa? Nagone. Pas koji ima jake nagone umirat će od želje da od njega dobije igračku ili hranu i neće ga puno toga drugog zanimati, kaže. Mekani psi nisu poželjni, jer na njih previše korekcije utječu negativno. Inteligentni psi su također manje poželjni jer je s njima teže raditi, previše toga prebrzo pročitaju (pomoćnu ili nesvjesnu mimiku pri davanju naredbi i sl.). Jako je sretan sa svojim psom, kaže, jer je malo glup i ima jako jake nagone. I s njim je lako raditi. U svijetu od kojega on živi i kojim se bavi, meni je to savršeno logično. Ali meni također i potpuno nezanimljivo, a za vrijeme korekcija i kažnjavanja, i potpuno negledljivo. Zašto? Zato što već sad znam puno više od njega o tome koliko je divno oblikovati psa na čije misli i osjećaje paziš, koliko se pouzdanih ponašanja može tako dobiti, a ne zabranama i korekcijama, kolike su mogućnosti "programiranja" psa da nauči nešto što želiš da nauči bez obzira na njegove nagone i prirodne sklonosti - zakonima učenja i postavljanjem situacije tako da psu omogućimo uspjeh i nagradimo ga, umjesto da čekamo da pogriješi i to kaznimo. Primjer odležavanja - vježbamo tako da ne čekamo da se pas digne, nego ga nagradimo prije nego što se dignuo, znači dok još radi ono što želimo da radi, leži, i pas će uskoro shvatiti da mu se jako isplati ležati i duljinu ležanja postepeno ćemo produljivati i uskoro ćemo dobiti psa koji odležava sav sretan, voli tu vježbu i veseli joj se. Možda to nećemo dobiti u jedan dan, ali dobit ćemo nešto posve drugo od užasnutog psa koji se boji dok odležava.

Kad sam kod toga, i dok je govorio o postizanju toga da pas čovjeka aktivira, on je to nazivao manipulacijom - varanjem psa. Dakle, on smatra da je manipulacija postići da pas nešto radi za nas, a zapravo misli da radi za sebe. Nešto negativno dakle, ali nužno da bi dobio da pas bolje radi za njega. Njemu je tu važno kako se pas osjeća samo zato da bi dobio boljega radnika, jer je dovoljno pametan da je shvatio da će takav radnik bolje raditi, nego zato što mu je važno kako se pas osjeća, kao naš partner u zajedničkom suživotu i radu i biće koje zaslužuje da nam to bude važno.
I on kaže, ja ne želim poslušne robove, želim vesele prijatelje. I to zvuči sjajno, dok ne čuješ što točno sve stoji iza toga. Ali ako postoji bar jedan ŠRK-ovac koji misli bar tako, i bar iz takvih razloga, ja sam sretna. Dakle važno mu je da pas želi raditi, važno mu je da se psa ne korigira dok uči da ne bi odustao, važno mu je da korekcije budu minimalne kad jednom pas nauči i da se kombiniraju s dizanjem psa poslije toga da ne bi ostao deprimiran od korekcija. Sve mu je to važno iz razloga koji mene ne zanimaju, ali opet donekle smanjuju broj kazni i korekcija u tome sportu i to mi je drago. On ne voli tući svoga psa, ne želi tući svoga psa, ali svejedno ne može shvatiti kako je moguće učiti psa bez isticanja toga što nije dobro napravio, s obraćanjem pozornosti samo na ono što jest dobro napravio, i koliko je sve to moćno oružje u oblikovanju vježbi i ponašanja kod svakoga psa, i koliko se puno tako može dobiti i od pasa koji nisu malo glupi i samo imaju jake nagone. Zato što ga to ne zanima! Njegovo je znanje o tome kako pripremiti psa za IPO ispit metodom koju poznaje veliko. Ali njegovo je ukupno znanje o tome kako pas uči i o znanstvenim principima učenja malo. I zato ne smatram dobrim da on svoje znanje prenosi i ljudima koji se konkretno ne bave ŠRK-om, "običnim" ljudima koji žele odgojiti i nešto naučiti svoga psa. U tome okviru znanja koja on prenosi su za psa neugodna i opasna. Drago mi je što sam na seminaru bila, jer sad mi je potpuno jasno zašto i dalje tako široko prevladava način pohvala/korekcija. Zato što je najjednostavniji. Zato što zahtijeva najmanje truda i edukacijskog angažmana. Zato što ga je najlakše objasniti. Zato što ćeš strahom kod psa najprije dobiti da ostane ležati kad mu kažeš. I zato što većina ljudi ipak smatra da ima pravo psa zastrašiti, udariti, podčiniti.
Vrlo jednostavno. Nažalost.