Dio Astrinog i mog puta

Category: Nasi clanci
Written by Vida Hits: 1629

15. travnja 2013.


Astra i ja izašle smo prvi put na spasilački ispit traženja u prirodi 1. stupnja. Mi (uglavnom ja) nismo bile spremne za sustavno pretraživanje područja tako da smo našle samo jednu od dvije izgubljene osobe, ali prošle smo poslušnost i prepreke i bile smo uspješne. Zašto kažem da smo bile uspješne iako naš rezultat nije bio bajan budući da nismo sve vježbe savršeno naučile? Zato što smo napokon postigle nešto što želim podijeliti sa svim prijateljima koji žive s "teškim" pasminama;  ne, čekaj, sa svim prijateljima koji žive sa psima.
Moja malamutica S UŽITKOM je sa mnom izvodila sve vježbe poslušnosti, dignutog repa, puna želje (previše puna želje za odležavanje :) ), fokusirana i gledajući me i smješkajući mi se. Bez ijedne nagrade, samo uz malo pohvale, i uz ispaljena četiri pucnja. Mi koji radimo sa psima osjetljivima na stres (a mnogi psi to jesu), znamo kako je teško postići da dugo rade bez nagrada i pod stresom (ispiti su često stresni, ili i za nas i za psa ili samo za psa). Znamo kako je teško postići da takav pas surađuje sa svojim čovjekom u takvoj situaciji samo na temelju njihova odnosa. I zato sam bila tako sretna što su njezina radost i motivacija bili snažniji od stresa kojem sam ja bila izložena, pa i ona, preko mene. Prije nekoliko godina mislila sam da to nikad neće biti moguće. Pokušavala sam živjeti s njom i raditi s  njom upotrebljavajući jedine metode za koje sam tada znala. Mislila sam da pas mora raditi kad mu ja tako kažem kako god se osjećao. Da mora učiniti ono što kažem samo zato što ja tako kažem. Da ga uvijek moram navoditi u željen položaj i nagraditi ako to učini ili korigirati ako ne učini, tako da zna što je pogriješio. (Ne mislim na grube korekcije, samo na to da psu damo do znanja da je pogriješio).
Pa, sa svojim psom tako nisam postizala ama baš ništa. I naš je cjelokupni odnos stradao. Nije bila željna suradnje, nije bila samopouzdana, nije bila motivirana. Zato što sam joj uvijek pokazivala da nisam zadovoljna kad bi pogriješila. Nije pomagalo što sam je i hvalila i nagrađivala kad bi bila uspješna, veoma su je demotivirale moje korekcije i veoma sam joj dosađivala time što sam joj uvijek govorila što da radi. Nije nam išlo. Morala sam potražiti nešto drukčije.
Onda, radeći s nekim ljudima, čitajući neke knjige, otkrila sam potpuno nov (za mene tada) svijet trenera pasa i biheviorista, čije su se studije i tehnike temeljile na tome da je pas AKTIVAN PARTNER u procesu učenja i zbližavanja (time što nudi pozornost i ponašanja), također na tome da psu omogućimo uspjeh i za uspjeh ga nagradimo, umjesto da čekamo da pas pogriješi i onda mu damo do znanja da je pogriješio. Za problematična ponašanja metoda nije potiskivati ih zabranjujući psu da ponašanje pokazuje, u kojem slučaju pas i dalje jednako reagira, samo se ne usudi to pokazati. Cilj je naučiti psa da promijeni reakciju u problematičnoj situaciji, naučiti psa što da čini, promijeniti pseći doživljaj te situacije.
I našla sam čarobni recept za sebe i Astru.
Stječući sve više znanja o toj znanosti podučavanja i biheviorizmu, doznala sam da ti treneri i bihevioristi znanstveno, ne samo etički, kako neki misle, podupiru svoje mišljenje da svi psi bolje i lakše uče ako ih podučavamo takvim metodama i da su ponašanja koja tako nauče pouzdanija, daju stabilnijeg i samopouzdanijeg psa, sretnijeg psa, i da olakšavaju i poboljšavaju naš odnos sa psom. Vidjela sam puno border kolija, naprimjer, vrstu koja je ekstremno željna surađivati s čovjekom, koja za to živi, koji su imali koristi baš od toga.
Mnogi ljudi misle da izostanak korekcija, jednostavno rečeno, znači razmaženoga psa koji gazi svoga čovjeka i nije naučio nikakva pravila. Potpuno pogrešno. Samo učimo psa da se ponaša i "sluša" tako što učimo ponašanja i reakcije koje želimo, umjesto da stalno zabranjujemo i korigiramo neželjena ponašanja i reakcije, koje pas nije prestao željeti raditi, kao što sam već rekla.
Za mene je promjena bila neizmjerna. To mi je omogućilo da imam stabilnog, smirenog i opuštenog psa, psa koji mi vjeruje i zanimam ga i vidi me kao izvor svog samopouzdanja i od mene traži vodstvo, poštuje me, želi surađivati i činiti svašta za mene, psa koji je naučio sva pravila i očekivanja bez napetosti i stalnog nervoznog sukoba volje. Ne želim imati psa koji trpi stres zato što ja to od njega tražim, želim imati psa koji je tako sretan, dobro prilagođen, opušten i vjeruje u sebe i u mene i motiviran je našim odnosom da je sve to snažnije od stresa kojem je možda izložena.
I na kraju, ali ne najmanje važno... Vjerujem da psi zaslužuju biti naši partneri, zaslužuju naše poštovanje, zaslužuju da se potrudimo istinski vidjeti što trebaju i kako se osjećaju i što trebamo učiniti da im život i rad s nama bude lakši i ugodniji.
Zato, ovo je moja posljednja misao danas, nakon sudjelovanja na spasilačkom ispitu 1. stupnja. Sretna sam što je moj tako pas veseo i ushićen time što mi je partner da osjeća motivaciju, a ne stres, u stresnoj situaciji. I da živi i radi sa mnom sa smiješkom na licu, ne samo poslušno izvršavajući ono što od nje tražim, a možda u tome ne uživajući.
Hvala, Astra, što si u meni probudila želju da učim dalje i razvijam se! Hvala, partnerice moja!