Od B do Z - Becky i Zima, reaktivnost na povodniku

Category: Nasi clanci
Written by Vida Hits: 551

KAKO SMO IH UČILI DA NA POVODNIKU NE REAGIRAJU PRETJERANO NA PSE

 

ZIMA, UZROK

 

Moja malamutica Zima, Ziza, Zuzika, Zu, Zi... ima skoro dvije godine i prilično je, kako bi se pristojno reklo, jedna intenzivna pseća osoba. Sve što doživi, doživi snažno, i to obavezno poprati bogatom paletom malamutskih vokalnih izričaja. Vrlo brzo kopča i povezuje, što može biti veliki plus, ali i veliki minus ako nauči nešto ne tako poželjno prije nego što sam ja stigla uopće shvatiti što se događa.

Tako nam se dogodilo da je još kao mala mojom pogreškom naučila da se svakom psu prilazi i onda uslijedi nalet adrenalina, dopamina, endorfina i svih onih ugodnih supstancija koje se izlučuju u uzbuđenju, zadovoljstvu, igri i jurcanju.

Kako sam to uspjela lijepo uprskati? Jednostavno. Kad je navršila 3 mjeseca provele smo 3 tjedna na moru u izolaciji od pasa. Kad je poslije toga prvi put vidjela psa, jako se uzbudila i ispustila neki čudni krik (iako je prije ta tri tjedna vidjela velik broj pasa, i u interakciji i bez interakcije). Ja sam se zabrinula i odlučila je malo intenzivnije voditi među pse da joj psi ne postanu nešto neobično. I tako sam je nekoliko puta na tjedan vodila u pseće parkove.

Što se dogodilo? U psećem parku svakom se psu prilazi, s njim se igra i jurca, ili ga se ponjuši i ide dalje. Ali svakom psu se prilazi. I posljedica je tulum. (Dalje neću o psećim parkovima ovdje jer bi to bila knjiga). Mislim da je matematika jednostavna i jasna.  Ja sam se tako usredotočila na onaj cilj, da sam načas bila slijepa za to što Zima ovim uči. Ubrzo mi je postalo jasno, čim je preveselo počela kretati prema svim psima na ulici, dok je bila na povodniku, ali već je bilo kasno. Zimi se to urezalo u mozak i ja to još dan-danas ispravljam.

Zbog toga (i svog intenzivnog temperamenta općenito) postala je reaktivna u šetnjama na povodniku. Što znači reaktivna? Kad bi vidjela psa, a znala bi da je na povodniku i ne može do njega, od uzbuđenja i frustracije počela bi kričati, doslovno kričati. Nije me vukla jer to smo već naučili da se ne radi, ali potpuno bi upala u afekt, zavijala, vrištala, nije ništa ni vidjela ni čula, niti je mogla uzimati hranu.

Da, dogodilo se to. Možete zamisliti kako smo izgledale na ulici, ali više od toga zabrinjavalo me njezino stanje. Nisam htjela da se tako osjeća. Također, i psi na koje bi tako odreagirala bi se prestrašili, naravno. Ne govorim samo o susretima iz blizine, tako bi reagirala i na psa na drugoj strani široke ulice.

 

PLAN

Shvatila sam da nešto moram poduzeti, jer svaki takav susret samo je pojačavao njezinu reakciju, laički bi se reklo da je lijepo vježbala i prakticirala nepoželjno ponašanje, a znamo da vježba vodi do savršenstva. Stručnije bi se to zvalo senzibilizacija iliti pojačavanje reakcije na nešto zato što se reakcija stalno ponavlja i dovoljno je intenzivna.

Ok, da vidimo što mi je cilj, što želim, pa ću onda moći isplanirati kako to želim postići:

Želim da Zima dok je na uzici može smireno proći kraj psa kojeg vidi.

Želim da se ona pritom dobro osjeća, a ne sputano i napeto (jer sam joj zabranila da se glasa i uzbuđuje, a ona ima potrebu).

Želim da tako može odreagirati i kad sama vidi psa, a ja ga, recimo, ne vidim, dakle BEZ moje upute (i tu mi zabrana ne bi koristila nimalo).

Želim da ostane blizu mene, orijentirana na mene, jer možda ću ja htjeti otići u suprotnom smjeru (ako nailazi pas koji laje i frikira na nas, naprimjer, i ne želim uopće proći ni blizu) ili ću možda dopustiti da se pozdrave ako je netko koga poznajem i znam da je ok.

Odlično. Kako ću to postići?

S obzirom na sve ciljeve optimalnom mi se učinila metoda za koju sam već neko vrijeme znala, a koja kombinira stvaranje pozitivnih asocijacija s pojavom drugog psa i učenje psa da je pojava drugog psa signal za pogled u svoga čovjeka. Na engleskom to neki zovu engage-disengage game (u ovom kontekstu mogli bismo to prevesti kao primijeti i odvoji se, a više o tome možete pročitati i u ovom članku, naprimjer.

 

METODA

Ta se metoda služi markerom (klikerom ili kratkom riječju, npr.), kojim se označi trenutak kad je pas učinio što želimo, iza čega slijedi nagrada (hrana).

Radi se vrlo postepeno, uvijek na razini na kojoj je pas ispod praga reakcije, dakle još ne reagira onako kako ne želimo, nije upao u afekt, nego je samo uočio drugog psa, no ostao miran (tih). To na početku može biti i velika udaljenost, i vrlo je važno utvrditi kolika je to udaljenost na kojoj pas još ne reagira. Jer svaka nepoželjna reakcija vraća nas na spomenutu senzibilizaciju i vraća nas korak unatrag u napretku. O pragu reakcije opširnije sam pisala u ovom članku. I hrana nam može biti jedan od pokazatelja stanja u kojem se pas nalazi. Pas koji je u afektu i već u reakciji često neće htjeti uzeti hranu koju inače rado jede.

Što se točno radi? Zapravo frapantno jednostavno:

1. faza: kad pas pogleda drugog psa, uoči ga, kliknemo ili kažemo Da! i damo nagradu.

2. faza: kad vidimo da pas to uspješno odrađuje i ostaje smiren, pričekamo da pogleda u nas nakon što je pogledao psa i onda kliknemo ili kažemo Da! i damo nagradu.

Koji se procesi događaju dok radimo te dvije naoko jednostavne stvari?

Prva faza psu označava da je poželjno ponašanje samo pogledati drugoga psa (dakle bez ikakve druge interakcije ili reakcije), zaustavlja psa u tom trenutku i, nadalje, stvara pozitivne asocijacije jer nakon toga uslijedi nagrada, hrana. Dakle, psa smiruje, zaustavlja ga prije daljnje reakcije, i daje dobre posljedice.

Druga faza psa uči psa da je drugi pas signal za pogled u svoga čovjeka - to je radnja koja psu uključuje mozak, daje mu neki zadatak, što psa dodatno izbacuje iz afekta i smiruje ga. A usto dobivamo i konkretno korisno ponašanje.

 

PROVEDBA

Kad sam odlučila što želim raditi, počela sam u šetnje nositi finu hranu i htjela sam se baciti na posao. Međutim, nije sve išlo po planu. Zašto? Zato što jednu, a najvažniju stvar, nikako nisam mogla kontrolirati. Druge ljude i njihove pse na ulici.

Ako bi pas bio na dovoljnoj udaljenosti da je Zima ispod praga, nije se na mjestu zadržavao dovoljno da ja uspijem odraditi vježbe.

Ako bi se i zadržao dovoljno da jedan dan uspijem odraditi, drugi put mi je trebao susret u kojem smo malo bliže, a opet u istom smjeru, i opet dovoljno vremena da odradim. A to nisam mogla naručiti od neznanca.

Na mjestima gdje je bilo pasa i u vrijeme kad ih je bilo, često su nam izlijetali psi preblizu, ili pušteni, ili reaktivni, ili previše pasa zaredom.

Itd, itd. Shvaćate problematiku.

Trebao mi je pas koji će na početku biti dovoljno daleko, u vrijeme kad nema drugih pasa, čije kretanje mogu kontrolirati, i dogovarati daljnja kretanja i udaljenosti.

Neko vrijeme sam bila odustala zbog prevelike zahtjevnosti pothvata i faktora na koje ne mogu utjecati.

Onda sam srela Martinu i Becky, koje su se doselile u moj kvart, a ja to nisam ni znala.

Palo mi je na pamet da bismo se mogle udružiti, jer znala sam da i Becky ima problema s reaktivnosti. Martina i ja otišle smo na pivo, sve se dogovorile i tako smo počele strukturirano i planski vježbati s Becky.

 

BECKY, UZROK

 

Beckyna je priča malo drukčija od Zimine te je donosimo Martininim riječima:

"Becky ima 6 g., udomljena je i oduvijek ima problema u ponašanju  - reaktivna je u odnosu prema drugim psima. Nikad nije ugrizla drugog psa, no puno puta se dogodilo da se, dok je slobodna, zaleti na psa, sruši ga na pod, da taj pas cvili. Kad je na povodniku i priđe drugom psu, također zna biti reaktivna u smislu da zareži, laje i nasrće. Vodila sam dnevnik ne bi li našla nekakav obrazac po kojemu napada druge pse, no nisam ga uspjela naći. Napadala je pse različitog spola, dobi, veličine, boje, pasmine..."

 

 

KAKO SMO RADILE?

Evo konkretnog "mesa" našega rada.

Prvo smo si u razgovoru potvrdile da dobro znamo kako se radi izabranom metodom. Zatim smo se dogovorile da ćemo se nalaziti svaki tjedan, dvaput na tjedan. Dogovorile smo lokaciju i vrijeme. Razmislile smo koja je to udaljenost na kojoj pretpostavljamo da će se Becky i Zima moći vidjeti, a bez loše reakcije. Za početak smo rekle da će to biti suprotna strana ceste s tri traka i to se potvrdilo kao točno.

Na početku smo se nalazile u vrijeme kad većina pasa više nije u šetnji i to na ulici, ne na travnatim površinama gdje je vjerojatnije da će biti pasa. Dijelila su nas tri traka kad su se ugledale i to se pokazalo kao razina na kojoj se mogu vidjeti, a da se samo zaustave i pogledaju, bez vikanja. Neko vrijeme smo radile 1. fazu tako. Onda smo se paralelno kretale po ulici i kad god bi se pogledale, dobile bi Da! i hranu, dakle 1. fazu. Onda smo na toj udaljenosti radile 2. fazu.

Malo po malo iz tjedna u tjedan sužavale smo ulice na kojima smo se nalazile, na kraju smo završile na parkiralištu i na njemu paralelno hodale. Pa poslije i jedna prema drugoj. Pa smo se na kraju mogle i zaustaviti na dva metra i razgovarati, a da cure mirno leže kraj nas.

Sve se to događalo mjesecima, ja sam to samo ovdje ukratko prikazala. Bilo je pauza zbog putovanja, bolesti i slično, ali bile smo redovite.

Jasno, događalo se da naiđu i drugi psi, u kasnijoj fazi nismo birale više vrijeme kad pasa nema. Onda bi se svaka preusmjerila na vježbanje s tim drugim psom i poslije bismo nastavile zajedno.

I svaki dan, ne samo u zajedničkim vježbama, primjenjivale smo usvojene vještine. I malo po malo napredovale u svim situacijama i s raznim psima. Događale su se nepredviđene stvari, događale su se prejake reakcije, ali rijetko jer smo maksimalno pazile, a i kako je išlo vrijeme, cure su stjecale sve veću stabilnost i brzo bi se poslije takvih događaja vratile na staro.

 

USPJEH RADA

Poslije tri mjeseca Becky i Zima došle su u fazu da daljnji zajednički rad na tome cilju više nema smisla jer je u jednom času postalo očito da se žele upoznati i družiti, te smo im to i omogućile. Filmić o tome pogledajte ovdje.

No vještine koje su uvježbale u zajedničkom radu debeli su nam temelj za usavršavanje sa svim drugim psima koje srećemo, i bez tog strukturiranog, planskog i upornog postepenog vježbanja nikakvih rezultata ne bi bilo.

Neplanirani susreti u kojima će možda prijeći prag reakcije uvijek će se događati jer ne živimo pod staklenim zvonom i ne možemo uvijek kontrolirati sve uvjete, niti možemo jamčiti kakve ćemo pse i ljude na ulici sretati. Ali sad kad je vještina već uvelike usvojena, kad se takvo što i dogodi, one to puno lakše probave i puno se brže vrate natrag na pravi put nego prije kad su bile izgubljene u svojoj reaktivnosti. To smo obje primijetile.

Evo što o uspjehu kaže Martina:

"Sad nakon tri mjeseca rada, mogu reći da je ovo i za Becky i za mene veliko iskustvo. Radeći s Vidom i Zimom Becky i ja stekle smo jedan važan alat za "preživljavanje" šetnji kad nailaze drugi psi dok je ona na povodniku, ali prakticiramo naučeno i kad šeta slobodno. Također, naučeno primjenjujemo i kad u šetnji naiđemo na mačke i pojedine ljude, kad primijetim da joj se držanje mijenja prilikom njihovog dolaska ususret. Zanimljivo je tako promatrati svog psa, pratiti reakcije i pravovremeno i pravilno reagirati. I kad taj pas uspije ostati smiren, sam iskontrolirati svoje ponašanje usprkos svim izazovima, to je velika radost! Bez prisile, bez nametanja ponašanja kojeg ja želim, ali uz davanje prilike odnosno učenje kako da se ponaša drugačije, jer razumije da je to za nju isplativije."

Ja za sebe mogu reći da nikad neću ulaziti u situacije u kojima se frontalno i izravno srećem sa psom na povodniku jer previše toga može poći po zlu. Taj pas može odreagirati na Zimu i to je puno prevelika razina zahtjevnosti, kojoj Zimu uopće ne želim izlagati. Također, frontalni prilazak i gledanje u oči u psećoj komunikaciji automatski ima prizvuk prijetnje i samo izaziva vraga kod pasa kao što je Zima. Dakle, neću očekivati nerealno, a imat ću dobro izrađen alat za nošenje sa Ziminom reaktivnošću, a ona će imati čvrsto sidro za koje se može uloviti u situacijama koje joj možda počinju biti previše.

Također sam primijetila da mi je to ponašanje počela nuditi u svim situacijama u kojima se osjeti zabrinuto, recimo ako golemi čovjek trči prema nama i maše rukama ili se neko dijete dere i juri na romobilu kraj nas i slično. Zima pogleda u mene i obje se onda nosimo sa situacijom zajedno, ja kako već procijenim da je najbolje, a ona čvrsto usidrena u sigurnosti.

Kad je slobodna, također se počela drukčije ponašati. Prije bi jurcala do psa, zalijetala se prilično uzbuđeno, što nije bilo pristojno i to sam također htjela promijeniti. Sada me u šetnji bez uzice isto pogleda kad vidi psa. Ako je nepoznat, prvo provjerim je li kuja, zato što se na neke kuje počela postavljati kad je sazrela, tako da je više ne puštam u slobodnu interakciju s nepoznatim kujama. Ako želim dopustiti da se podruži sa psom, kažem joj da može, ali više se ne zalijeće, nego mirnije prilazi, zato što je vježbanjem smirenosti pri pogledu na drugog psa uvježbala općenito smireniji pristup i odnos.

Tako da mirno mogu reći da su koristi od usvojenih vještina višestruke.

Pred nama je daljnji rad na tome i stalni oprez jer tri mjeseca nije puno vremena za čvrsto ukorjenjivanje ponašanja, što me dovodi do posljednjega što želim reći...

 

NA KRAJU, ALI NE NAJMANJE VAŽNO

Na kraju bih htjela istaknuti neke jako važne stvari.

Pojam vremena.

Za stjecanje bilo koje vještine treba vremena. Ne očekujem da ih pas usvoji od danas do sutra i bez moga plana i programa koji ću dosljedno i uporno provoditi. Vjerojatno će proći mjeseci. Mjeseci! Čudit će se netko. Pa tko će to! Pa radije ću provesti nekoliko mjeseci učeći psa tu vještinu nego cijeli pseći život uz reaktivnost i navlačenje i bježanje i napetost i ljutnju. Zar ne?

Pojam postepenog napretka.

Jako je važno utvrditi pragove, razine, mogućnosti u određenoj situaciji i na određenoj razini i napredovati malo po malo, kriterije podijeliti što više i na što više stepenica. I, kontraintuitivno, tako ćemo napredovati najbrže. Ako maksimalno izbjegavamo prevelike zalogaje, pretjeranu reakciju psa i preskakivanje stepenica, pas će najbrže stjecati sve veću toleranciju na sve veću razinu podražaja, bit će čvrst iznutra jer ga neće stalno razbucavati afekt i imat će povjerenja u nas i naš zajednički rad.

 

                                                Vida & Zima                                                                                              Martina & Becky

      

 Odličan članak Jelene Kallay o napretku u radu pročitajte ovdje,

i još jedan odličan članak o toj temi ovdje.

Ovdje ćete naći intervju s meni jednom od najdražih trenerica Sarom Reusche s linkovima na njezine članke o reaktivnosti.