Signali (cues) ili zapovijedi i zabrane

Category: Nasi clanci
Written by Vida Hits: 4302

 

Koju riječ najčešće čujete iz usta vlasnika pasa? Sigurno NE.


Ljudi najčešće jednostavno psima uvijek govore NE kad žele utjecati na njihovo ponašanje. Prosječan pas u toku dana bezbroj puta čuje što ne smije raditi da ne bi bilo ružnih posljedica, a rijetko kad čuje ili nauči što treba raditi umjesto toga što ne smije, pa da za to posljedice budu dobre. (Neću se sad osvrtati na to da ljudi psima često govore "ne" ili "dođi" podrazumijevajući da bi psi trebali znati što te riječi znače, a da ih nikad to nisu naučili, samo zato što ljudi znaju što te riječi znače... O tome drugdje). Također često čuje da mu strogim glasom govorimo neku naredbu i nauči da će biti ružnih posljedica ako to ne učini, ne posluša. Rijetko čuje da mu veselim glasom govorimo neku riječ za koju smo ga naučili što znači i naučili smo ga da će posljedice uvijek biti dobre ako je posluša.

Je li vam već sad jasna razlika?

Ovo prvo, naredba, komanda, zapovijed, zabrana (engleski command) autoritativno je ili strogo i ljutito izrečena riječ koja znači da pas nešto mora napraviti ili će biti ružnih posljedica ili da mora prestati nešto raditi ili će biti ružnih posljedica, a ovo drugo - signal, znak (engleski cue) normalno je ili veselo izgovorena riječ koja znači sad pokaži naučeno ponašanje jer si naučio da ga se isplati raditi i želiš ga za čovjeka učiniti.

Što vam se čini pouzdanijim ponašanjem, nešto što pas mora raditi ili nešto što pas želi raditi?

Što mislite da više motovira psa na suradnju s vama? Pogotovo polarnoga psa, naprimjer?

Što mislite kako se pas ugodnije i bolje osjeća kraj vas, dok očekuje vaše nezadovoljstvo ili dok očekuje vaše zadovoljstvo i pohvalu/nagradu?

Ima više razloga zašto ljudi biraju zapovijedi. Pod zapovijedima smatram naredbe čije ignoriranje rezultira kaznom ili korekcijom.Neki smatraju da ih pas mora slušati zato što je pas i ako ne posluša, zaslužuje kaznu. I da će tako, izbjegavajući kaznu, najbolje naučiti što treba raditi. Neki smatraju da je dovoljno psu se obratiti strogim glasom da bi on "poslušao", zato što dobro zna što tražimo od njega. Ne razumiju koncepciju da pas ne može poslušati ono što ga nismo naučili da treba činiti. Neki ne znaju ni za kakve druge metode učenja osim straha od kazne. Ne znaju psa naučiti što neka riječ znači upotrebom metoda bez prisile.

Ako je pas izbjegavajući kaznu naučio što treba raditi, dobivamo psa koji nas je povezao s lošim posljedicama i ne osjeća se najugodnije kraj nas. Ako ništa psa nismo naučili, nego samo strogo tražimo nešto psu nerazumljivo, tomu dodajte još i potpuno zbunjenog i anksioznog psa koji nema pojma što se od njega očekuje i stalno osjeća nelagodu jer nikad ne zna kad će ga snaći kazna.

Slično je sa zabranama. Što postižemo njima? Što postižemo time da stalno psu samo zabranjujemo da radi to i to, ponaša se tako i tako?

Pas uči samo što treba izbjegavati, ali ostaje u vakuumu, ne uči što treba umjesto toga raditi. Nesiguran je, frustriran, sputan, u nama vidi samo izvor neugodnosti, sa psom ne gradimo nikakav odnos, psa ništa ne učimo, osim da nije sigurno išta pokušavati. Ako to i postigne trenutačan prekid ponašanja, mi psu stalno moramo nervozno i strogo govoriti ne za sve nepoželjno što on pokušava učiniti, jer pas i dalje to ima potrebu činiti, budući da ništa drugo nije naučio, niti smo promijenili njegov odnos prema izvoru nepoželjnog ponašanja, ako se radi o strahu, reaktivnosti, agresiji. Nadalje, ako uz psa nismo mi, nego netko čije se zabrane pas ne boji, sigurno ga neće "poslušati". Tako "naučeno" pseće ponašanje nije pouzdano, nepoželjne su stvari samo suzbijene, potisnute, pas ih nije prestao željeti raditi i nije naučio što treba raditi umjesto toga. Frustracija se nagomilava, sve ono što ne smije činiti u psu se gomila i vrlo se lako ta napetost može preusmjeriti u neko drugo ponašanje i pogoršati problematična ponašanja psa.

Ako psu omogućite da se usmjeri na to što treba raditi, umjesto onog što ne smije, pas na nešto troši energiju, "zaboravlja" ono što nije smio, misli na to što treba raditi i što će mu donijeti dobre posljedice.

Također, mnoga nama nepoželjna ponašanja potpuno su normalna pseća ponašanja - kopanje, lajanje, zavijanje, itd. U članku o učenju pišem o tome kako takva ponašanja možemo povezati sa signalom, znači "staviti ih na naredbu", tako da možemo kad želimo od psa zatražiti da ih pokaže i time se možemo služiti i kao nagradom. Npr., pas nauči lajati na signal Laj! Učimo psa da je šutnja poželjna, nagrađujemo šutnju, a dodatno je nagradimo i time da onda kad nas je poslušao i šutio je, pas sada na naš signal može lajati. Tako psu damo odušak da ispoljava ta ponašanja, ali ne kad je nama nepogodno, nego kad nam je pogodno i od njega to zatražimo.

Promijenite gledište, počnite gledati za što možete nagraditi psa i koja ponašanja želite potaknuti, a ne za što možete kazniti psa i koja ponašanja želite zabraniti. Tako će pas vrlo brzo shvatiti kako želite da se ponaša i tako će se ponašati rado jer će naučiti da mu to donosi dobre posljedice. Učenje će ići brže i glatkije, bez nervoze i napetosti, a vaš odnos sa psom bit će puno bolji.

Primjer: čest je problem pas koji laje od nervoze ili uzbuđenosti, naprimjer dok negdje čeka vezan ili kad netko dođe kući. Što ljudi najčešće čine? Kad pas zalaje, deru se Ne!, cukaju psa itd. Znači, ističu čin lajanja reagirajući na njega, a ako pas ušuti, često za to ne dobije nagradu. Nagradu je dobio vlasnik time što je pas ušutio, a pas je dobio vašu pozornost u tome času, što također za ignoriranoga psa može biti nagrada i može pojačati to neželjeno ponašanje.  Pas će uvijek iznova pokušavati lajati jer je lavež jedina stvar na koju je vlasnk ikako reagirao i jer mu vlasnik nije pokazao što da radi umjesto da laje i to nagradio i tomu pridružio signal. Ako označavamo i primjećujemo trenutke tišine između laveža, makar to bila sekunda kad pas lovi dah, pas će ubrzo shvatiti na koje ponašanje reagiramo - trenutak šutnje - i koje mu se ponašanje isplati jer je za njega nagrađen. Ako ste neko vrijeme uporni, pas će u očekivanju pohvale i nagrade sam početi nuditi sve više trenutaka šutnje. Kad vidite da je pas shvatio što želite od njega u toj situaciji, šutnji pridružite riječ, signal, koja znači - šuti, nemoj lajati. Naprimjer, Šuti! :) I ponašanje koje znači šutnju i smirenost povezali ste s riječju, signalom, i sada možete davati signal psu neka šuti kada vi to želite, a pas će sigurno neke situacije i sam na taj način povezati sa šutnjom i shvatiti da je poželjno ponašanje tada šutnja, ako vi i ne kažete signal (kada dolazite kući, npr.). Taj signal onda možete upotrijebiti bilo kad i bilo gdje i pas će znati da treba ušutjeti. Bez nerviranja, bez uvijek iznova deranja na psa, s puno boljim rezultatima. Samo se treba malo potruditi i dobro izraditi signal "šuti." A to je ono za što jako puno ljudi nema strpljenja, teško im je misliti dugoročno, izrađivati signal pa i mjesec dana svaki dan ako treba, ali onda se moći njime služiti godinama poslije. Lakše im se uvijek iznova bez puno uspjeha boriti sa psom koji laje ili skače na ljude.


Dakle...


1. Naučimo psa što treba raditi umjesto nečega što radi, a mi smatramo nepoželjnim. Kad jednom to pas nauči, to će mu postati navika i ustaljeno ponašanje u toj situaciji. Jednostavan primjer: kad izlazite iz kuće, ako ne želite da pas izleti van i vuče vas, pa mu morate svaki put ponavljati "ne", naučite psa da sjedne kraj vrata dok se vrata otvaraju i vi ne izađete i ne kažete mu otpusnu riječ "možeš" ili sl. Ako ste u tome dosljedni i svaki put kažete psu neka sjedne i za to ga nagradite i ne izlazite dok pas ne sjedne da ga možete za to nagraditi, pas će uskoro sam početi sjedati kad izlazite jer je naučio da će samo tako dobiti nagradu i izlazak iz kuće u šetnju.


2. Umjesto da psu stalno nešto zabranjujemo, stalno govorimo "ne", naučimo ga što "da" i za to izradimo signal, određenu riječ koja znači to ponašanje. Kad pas nauči što znači "sjedi", "možeš (otpusna riječ)", "lezi", "dođi", "daj", "pusti", "pogledaj me", itd., to su signali kojima upravljamo psećim ponašanjem u najraznoraznijim situacijama. Prije nego što ih možemo upotrijebiti, moramo biti sigurni da smo signal izradili - da pas jako dobro zna što to znači i da zna da ta riječ svaki put mora biti poslušana - moramo biti iznimno dosljedni, ako kažemo neki signal, pas to treba moći učiniti. Ne smijemo se dovesti u situaciju da psu govorimo što da radi, a on to ne učini. Ako pas još nije u fazi da može poslušati, ne izgovarajmo signal, tako ga samo praznimo - pas uči da ne treba učiniti to što kažemo.

3. Dok psa nešto učimo, pazimo da se sam ne nagrađuje za nepoželjno ponašanje. Ako učimo signal "ne diraj smeće s ceste", pazimo da je pas pod nadzorom i ne može slobodno pojesti sve sa ceste, itd. Pazimo da ga to učimo dok je ispod praga reakcije - nećemo izgovarati "ne diraj smeće sa ceste" u trenutku dok pas proždire pola pileta s ceste. Učit ćemo ga postepeno da reagira na naš signal, dok je podražaj slab, a nagrada koju će za to dobiti od nas mora biti vrijednija.

4. Puno signala možemo izraditi s pomoću tzv. Premackovog načela - učini ono što tražim od tebe (a možda ti nije baš zanimljivo) i dobit ćeš nešto što ti je jako zanimljivo i što si možda prvobitno htio. Primjera ima mnogo - sjedni pa možeš u igru sa psima (ne dok divljaš), smiri se, sjedni, pa možeš u šetnju (ne dok divljaš), pričekaj dopuštenje pa ćeš dobiti jesti, u kući ušuti pa ćeš moći ići van lajati na mene pet minuta itd.


Primjeri:
OSTAVI, PUSTI - umjesto deranja FUJ ili nacukavanja kad pas nešto želi pojesti s ceste. Može se primijeniti na bilo što čemu ne želimo da pas priđe - dijete, drugi pas, hrana, čovjek, mačka, itd. Ovaj filmić primjer je načina na koji se izrađuje.
MOŽEŠ - otvaramo vrata od auta, pas ne smije izaći dok ne čuje MOŽEŠ; umjesto da pas izlijeće van, a mi se deremo na njega jer je izletio, a da ga nismo naučili da baš svaki put mora ostati u autu dok mi ne dopustimo izlazak
LEZI - može poslužiti u milijun situacija kad želimo da pas smireno pričeka, a ne da skače po nama ili nekom drugom, ili da ostane gdje jest daleko od nas ako je potrebno
SJEDI - slične upotrebe kao lezi, za dočekivanje gostiju, za čekanje izlaska, zaustavljanje na daljinu, itd.

- rub pločnika kao signal za zaustavljanje na cesti - naučimo psa da stane kad vidi rinzol i smije dalje samo kad kažemo otpusnu riječ

Također možemo izraditi i signale za stanje psa: Smiri se - za psa koji je preuzbuđen, aktiviraj se - za psa koji je nezainteresiran i neveseo, šuti - za psa koji laje, laj - ako želimo imati naredbu za lajanje, itd, itd. Moguće je doista sve što možete zamisliti i želite naučiti psa.

Primjera ima puno, ali bit je uvijek ista. Naučiti psa što da radi i on će to raditi ili sam od sebe zbog stečene navike ili zato što smo mu rekli signal.
Najvažnije je da smo dosljedni i ne dopuštamo da se pas samonagrađuje uspješnim izvođenjem neželjenog ponašanja i da pazimo da ne tražimo od psa prerano nešto što nije naučio - signali i navike grade se postepeno i uporno - ne preko noći. I onda nam služe cijeli pseći život s nama.

Članak Joan Orr o učenju signala "Ne diraj" i općenito o razlici između signala (cue) i zapovijedi (command) pročitajte ovdje.

Prekrasan članak Sare Reusche o onom što se mora i onom što se želi pročitajte ovdje.

Članak Jelene Kallay na hrvatskom Floki, NE!