Pozitivno nerazmaženi

Category: Nasi clanci
Written by Vida Hits: 5029

 

"Kad god poželite upotrijebiti kaznu, vaš je zadatak situaciju promijeniti tako da umjesto toga možete za nešto nagraditi psa. To znači biti inteligentan vođa." - Grisha Stewart, Ahimsa Dog Training (autorica BAT-a, behavior adjustment traininga - za reaktivne pse)


"Pozitivan trening znači omogućiti psu da jasno razumije ponašanje koje želite od njega, a pritom se dobro zabavljate i čvrsto zbližavate. Psi fantastično reagiraju na iskrenu, izravnu i dosljednu komunikaciju, baš kao prijatelji koji potpuno vjeruju jedni drugima i oslanjaju se jedni na druge."  - Elisabeth Weiss, Dog Relations

 

 

 


Što znači pozitivan odnos sa psom, pozitivna komunikacija, pozitivan trening? To su nazivi kojima se služe ljudi koji u odgoju i treniranju pasa biraju metode bez prisile, bez korekcija, bez kazni. Ako niste pročitali uvod u kategoriji Pozitivno nerazmaženi, pročitajte ga sada.

Kad netko tko ne zna puno o tome čuje riječ "pozitivan" pristup, u 80% slučajeva mislit će da je to samo neka "hipijevska" filozofija u kojoj dopuštaš psu da radi što hoće i onda ga nagradiš ako slučajno učini ono što je tebi poželjno; ili je samo važno da ga nikad ne korigiraš, pa što bude, bude. Ljudi često imaju bar neku predodžbu o tome što se "ne smije" u pozitivnom pristupu, ali nemaju pojma o tome što se sve može, o cijelom širokom i dubokom i veoma opsežnom asortimanu metoda i tehnika koje pozitivan odnos obuhvaća.

 

Dakle, da se prvo osvrnemo na naslov: pozitivan trening NE znači razmaženog psa kojemu je sve dopušteno i čijim ponašanjem ne upravljamo. Pas koji živi s nama u zajednici trebao bi biti dobro odgojen i zbog svojeg i našeg psihičkog i fizičkog mira i zbog svoje sigurnosti i zbog sigurnosti ljudi i pasa s kojima dolazi u kontakt. Pas bi trebao znati kako se treba ponašati i što određene situacije zahtijevaju. Ljudi mi često kažu, pas treba znati što smije, a što ne smije. Što se svodi na to da pas posluša ono što želimo da učini ili ne napravi ono što ne želimo da učini. Ali sve je to pitanje gledišta. Ako ne želite da pas jede hranu s niskoga stola, pas treba znati da to ne smije. To možete postići na dva načina. Ili da mu svaki put zabranite pa se ne usudi ili da ga kao čvrstu naviku naučite da ne dira bilo kakvu hranu igdje dok ne čuje dopuštenje od vas. U prvom slučaju, pas će pojesti ako vas nema blizu. U drugom slučaju, neće pojesti tko god da je blizu ili nije jer je naučio čekati signal da smije. Tako možemo psa naučiti sve. Da ne divlja kad vidi druge pse, nego sjedne mirno dok mi ne dopustimo da ih pozdravi, itd. Učimo psa samokontroli, tako da ne moramo svaki put nešto zabranjivati ili ga fizički odvlačiti. Dakle, sve što želimo da pas "smije ili ne smije", možemo ga naučiti bez prisile, bez nervoze, bez kažnjavanja, naučiti psa da to ponašanje očekujemo, staviti to ponašanje na signal (naredbu) - pozitivno. Pozitivno znači da psu pokazujemo i dobro ga naučimo što želimo da radi u nekoj situaciji (ne diraj ako ti ja ne dopustim), umjesto da zabranjujemo ili kažnjavamo ono što ne želimo da radi u toj situaciji (usudi se dirnuti i dobit ćeš svoje); psu omogućimo da uspješno nešto izvede i za to ga nagradimo, umjesto da čekamo da pogriješi i to označimo kao pogrešno; potičemo psa na razmišljanje i aktivno sudjelovanje u učenju; gradimo čvrst odnos utemeljen na međusobnom poštovanju, razumijevanju i povjerenju. Usmjeravamo psa tako da ono što mi želimo od njega postane ono što on želi.(Jasno, pritom maksimalno obraćamo pozornost na želje i potrebe samoga psa i poštujemo ih i zadovoljavamo u suživotu, i zato što pas to zaslužuje sam po sebi i zato što to unaprjeđuje i naš zajednički rad i odnos). Tako pas lakše, motiviranije i brže uči, naučena ponašanja su pouzdanija i pas je više okrenut nama, razumije i poštuje ono što od njega tražimo zato što to želi, a ne zato što mora i samim time naš je suživot lakši, uspješniji i sigurniji.

Trenirati bez kazni i korekcija NE znači podilaziti psu u smislu da pas radi što god želi, a mi mu to dopuštamo iako nam je to neprihvatljivo.

To znači NAUČITI psa što želimo da radi kako bi on to želio učiniti na naš signal.

 

Pozitivan odnos, komunikacija i trening podrazumijevaju nekoliko osnovnih načela: 

Omogućiti uspjeh, objasniti i nagraditi što da, a ne čekati da pas pogriješi i onda korigirati što ne - situaciju u kojoj pas treba nešto naučiti mi planski postavljamo tako da psu omogućimo uspjeh i za uspjeh ga nagradimo, a ne tako da čekamo da pas pogriješi i pogrešku korigiramo ili ga za nju kaznimo. Tako proces učenja i odnos s nama u psu stvara osjećaj ugode, samopouzdanja, zainteresiranosti. Korekcije i kazne demotiviraju psa u učenju, a osobito ponosne polarne pse, stvaraju u psu nesigurnost ili nezadovoljstvo procesom učenja; također - kazne i korekcije narušavaju naš odnos sa psom, povećavaju razinu stresa (što je u stresnim situacijama itekako važno - agresija, reaktivnost), te obeshrabruju psa u aktivnom sudjelovanju u procesu učenja. Opširnije u članku Kazne i korekcije.

Odmah zatim,

Spriječiti potkrjepljivanje nepoželjnih ponašanja - što češće pas prakticira nepoželjno ponašanje, to se više to ponašanje pojačava i učvršćuje (npr. lajanje od uzbuđenja ili straha - ako dopuštamo da pas dolazi u situacije koje izazivaju takvu reakciju, reakcija se sve više pojačava - pojava senzibilizacije; ili, ako psa nismo još do kraja naučili naredbu Dođi, ne puštati ga slobodnog i zvati tom naredbom ako možemo pretpostaviti da se neće odazvati - ako pas ne dođe, a mi smo ga zvali, potkrijepili smo neželjeno ponašanje nedolaženja na poziv; ili, ako učimo psa da ne krade hranu sa stola, ne omogućiti mu da može doći do hrane na stolu dok nas nema kod kuće. Itd.

Psom ne upravljati praznim "autoritetom", zastrašivanjem i zabranama, nego dosljednim oblikovanjem čvrsto ukorijenjenih, crno-bijelih navika ponašanja i naučenim signalima (naredbama) - naučimo psa što želimo da radi i kad je pas to dobro naučio, dosljedno tražimo uvijek isto ponašanje u određenim situacijama, bez iznimke; učimo psa signale - kojima psu komuniciramo što želimo da taj čas učini - pas je siguran i nervoze nema jer zna što se od njega očekuje u određenoj situaciji uvijek; također, mi smo zadovoljni njegovom reakcijom, samopouzdanje i stabilnost psa raste, pas će rado činiti ono što od njega tražimo; umjesto da izgovaramo/deremo se zabrane - kojima psu zabranjujemo da čini to što taj čas čini - tako pas ostaje u vakuumu, zna što ne smije, ali ne zna što smije/treba tada raditi; nesiguran je, naš odnos je loš, mi smo nezadovoljni, pas osjeća nelagodu, ukupni stres se povećava, možemo izazvati agresivnost psa prema onome zbog čega je korigiran ili prema idućem psu/čovjeku na kojega naiđe (preusmjerena agresija). Opširnije u članku Signali (Cues) ili zapovijedi i zabrane.

Psa ne kontrolirati fizički ili autoritetom, već učenjem psa samokontroli i kontroli impulsa - npr. naučimo psa da ne smije izaći iz auta dok ne čuje "možeš", ne smije uzeti hranu (svoju, od čovjeka, od drugoga psa) dok ne čuje možeš, neće biti pušten u igru dok se ne smiri, neće izaći u šetnju ako sam juri van, nego ako mirno sjedne, itd. itd. (Više u članku o kontroli impulsa i samokontroli.)

Prilagoditi se svakom psu - pazimo na emocionalno i umno stanje psa - "čitamo" psa i učenje prilagođavamo psu - održavamo ravnotežu izazova i uspjeha kojima zadržavamo motivaciju psa, pazimo da ne pretjeramo i ne izazovemo frustraciju psa i odustajanje od učenja

Za promjenu problematičnih ponašanja - strahovi, reaktivnost, agresija - pozitivan pristup mijenja emocionalno stanje psa i reakciju, zabrane ih potiskuju (pročitajte tekst dr. Dunje Kovač)- ako pas na nešto nepoželjno reagira, strah, nervoza, agresija, preveliko uzbuđenje - hoćemo li to ponašanje ili osjećaj promijeniti ako promijenimo reakciju psa i njegov doživljaj te situacije ili ako samo zabranimo psu da reagira tako kako on i dalje želi reagirati, ali se zbog zabrane ne usudi? Korekcije i kazne ostavljaju psa u vakuumu - trenutačno potiskuju reakciju psa, pas i dalje želi reagirati isto, samo se ne usudi zbog prijetnje kazne ili korekcije. Tu postoji nekoliko problema: 1. sputavanjem se u psu nagomilava frustracija, koja može i pogoršati reakciju i također se poslije neočekivano ispoljiti u nekoj drugoj situaciji, 2. tako dobiven prestanak nepoželjnog ponašanja nije pouzdan - pas se možda vaše zabrane boji, ali tuđe ne, također, ako se razina poticaja iz nekog razloga pojača, pas može i pod zabranom nenadano reagirati, i još gore. I 3., najopasnije, pas zbog zabranjivanja može prestati pokazivati znakove upozorenja da mu je u nekoj situaciji neugodno i može bez upozorenja prijeći na višu razinu reakcije, npr. ugriz.

Pri mijenjanju ponašanja treba primjenjivati jedan od najvažnijih načela oblikovanja ponašanja bez kazni i korekcija - PAS UČI DOK JE ISPOD PRAGA REAKCIJE - kad pas već na nešto jako reagira, više ne može misliti, učiti, u afektu je - tada je kasno za sve (bilo da ga nešto jako uznemirava ili jako uzbuđuje i veseli). Također, svaka reakcija pojačava gore spomenutu senzibilizaciju (pas reagira sve žešće) i vraća proces mijenjanja ponašanja puno koraka unazad -  npr. pas doživljava nešto loše i sve jače na to reagira, a mi pokušavamo u određenom kontekstu promijeniti reakciju psa iz loše u dobru - kontraproduktivno. Nužno je na ponašanju raditi tako da pritom pas nijedanput ne dođe u situaciju u kojoj će doživjeti neželjenu reakciju. O pragu opširnije čitajte ovdje. Izvrstan članak o pragu reakcije pročitajte ovdje.

Neposlušnost, neodgojenost ili problematičnost psa ne tumačimo kao nastojanje psa da dominira nad nama, nego time što psa nismo naučili da poštuje pravila koja smo odredili - o dominaciji više pročitajte pod Dominacija, vođa; psa učimo da poštuje pravila koja smo u suživotu odredili prema svojim potrebama i sklonostima - ne držimo se općih pravila propisanih teorijom o dominaciji, koja bi kao trebala spriječiti psa da se osjeća superiorno i riješiti sve probleme u ponašanju i odgojiti psa. Pravila trebaju postojati, ali pravila mi određujemo individualno i dosljedno učimo psa da ta pravila postoje. Primjer: pas ne skače na naš krevet zato da uspostavi prevlast nad nama, nego zato što mu je ondje udobno, a nismo ga naučili da ne želimo da na krevet skače. Ako nekom odgovara da njegov pas spava s njim, neka pravilo bude da pas na krevet smije ići, ali također psa naučimo da na signal siđe s kreveta i ode na svoj, ako nam to odgovara. Više o tome drugdje.

 

Temeljne pretpostavke onoga što većina ljudi naziva pozitivan trening mogu se sažeti u dvije rečenice:

Poštovanje zanstvenih principa učenja koji olakšavaju učenje, stvaraju dugoročna znanja i ne narušavaju naš odnos sa psom.

Poštovanje psa kao našeg ravnopravnog partnera u suživotu - pas "sluša" nas jer smo ga naučili što od njega želimo, mi "slušamo" što nam pas govori i uzimamo to u obzir.

 

 

 

Problem s metodama bez prisile je što se čovjek mora potruditi steći prilično znanje o njima da bi ih uspješno provodio. Nije dovoljno samo izbaciti korekcije, kazne i zabrane i psa bez plana tu i tamo ili čak često nagrađivati kad napravi nešto dobro. (Izvrstan članak Sare Reusche o tome pročitajte ovdje.) Zato je čest slučaj da ljudi, pa i iskusni treneri, zaključe da pozitivne metode ne funkcioniraju. Ljudi (i treneri) često ne steknu dovoljno znanja, ne mogu metode provoditi planski, ne da im se potruditi mjesec-dva oko nečega, žele brze "rezultate" i hitru "promjenu" ponašanja. A ne misle o tome da tako nisu riješili problem, nego samo našli način kako će svaki put kad se problem pojavi, suzbiti simptom. Najnevjerojatniji mi je bio primjer poznatog trenera Garyja Wilkesa, koji slovi kao jedan od pionira kliker treninga (?!). Problem agresivnih sukoba dvaju pasa htio je riješiti tako da jednoga psa uklika da drži rep u položaju koji nije prijeteći i nije jedan od signala napetosti. (Očito nije imao pojma o desenzibilizaciji i kontrakondicioniranju kad mu je takva ideja mogla pasti na pamet.) Kad to nije urodilo plodom, poslužio se kaznom i ponašanje je taj čas prestalo. I on je lijepo zaključio kako pozitivne metode ne funkcioniraju, nego je za rješavanje agresije nužna kazna. (O razlici između potiskivanja i mijenjanja ponašanja isto očito ne zna ništa, ni o tome da agresija rađa agresiju, itd.). Uglavnom, sad je taj čovjek pobornik teorije da su pozitivne metode glupost. Samo zato što nema dovoljno znanja i nije ih znao primijeniti u dotičnom slučaju. Da nije tragično i apsurdno, bilo bi nevjerojatno smiješno.

No ako doista razmislite o tome koliko dugoročne rezultate ove metode daju i koliko vam nakon što se neko vrijeme potrudite godinama olakšavaju suživot sa psom, možda ćete se za njih zainteresirati. Također, ako imate psa koji ne podnosi kazne i korekcije, samo njima možete postići istinske rezultate. Znam da su mnogim ljudima psi alat. Čuvari kuće, sredstvo za postizanje sportskih rezultata, oruđe za rad. I mnoge ljude ne zanima kako se psi osjećaju ni kako im je dok sve to za nas rade. No mislim da većina ljudi u svakodnevnom životu nabavi psa zato što želi imati psa kao kućnog ljubimca, prijatelja i biće koje im uljepšava život. I vjerujem da takvi žele samo dobro svom psu. I žele dobro odgojenog i poslušnog psa s kojim mogu skladno živjeti. Za takve je ljude promjena odnosa sa psom u smjeru suradnje, međusobne komunikacije i poštovanja i aktivnog podučavanja psa onomu što od njega želimo golem korak naprijed u postizanju njihovih želja.

 

Pogledajte video koji Emily Larlham (Kikopup) smatra najvažnijim videom koji je ikad snimila :):

 

Korisni linkovi: