Recimo da psa želite naučiti da na nešto ne laje ili ne reži – na drugog psa, čovjeka, konja, bilo što. Tomu možete pristupiti na dva temeljno različita načina: kažnjavanjem lajanja/režanja ili promjenom emocije/potrebe zbog koje pas laje ili reži. Rezultat je na prvi pogled taj čas isti – pas vidi psa na kojega je prije režao i više ne reži.
Ali samo na prvi pogled.
Astra je po prirodi vrlo burno reagirala na konje. Zima još jače, budući da ima jače nagone. Kad sam shvatila da imam gadan problem, nakon što je Astra jahača ugledala prije mene i izvela scenu koja je, srećom, dobro završila za sve, odlučila sam na problemu poraditi.
Za početak, s prijateljicom jahačicom dogovorila sam posjet njezinom jahalištu, gdje ću naći puno konja i moći vježbati s njima. To je bilo u doba kad sam psa znala trenirati samo tako da nagradim dobro i korigiram loše, jer sam tako u školici učila.
Došla sam na jahalište, pripremila hranu i odlučila polako prilaziti konjima. Čim je Astra ugledala konja, iz velike daljine, ušiljila se i napela i htjela krenuti na konja i ja sam dreknula Ne! Kad je stala ili me i pogledala, ja sam rekla Bravo i dala joj hranu. Polako sam prilazila, no Astra se ponašala kao da ja ništa nju ne učim. Sve se više kočila, šiljila, na kraju je počela i režati, a zatim i lajati glasom njemačkog ovčara. Koliko god da sam ja pokušavala korigirati to njezino ponašanje, bilo je samo sve gore. I ja sam se sve više uzrujavala što nam ne ide i što je moj pas tako grozan. Odustala sam i od tada jako pazila da ne sretnemo konja i bježala ako bismo ga sreli.
Nekoliko godina poslije, kad sam stekla neka druga znanja, pokušala sam ponovno. S prijateljicom sam otišla na jahalište oboružana znanjem, klikerom i nagradama. Čim je Astra izašla iz auta i digla njušku jer je nanjušila konja, ja sam kliknula i dala joj nagradu. Kad je potom iz velike daljine ugledala konja, ja sam kliknula i dala joj nagradu. I tom smo metodom za ravno deset minuta stajale ispred konja u štali, Astra ga je mirno gledala, štoviše, radoznalo njušila, a ja sam je nagrađivala.
Bila sam jednostavno presretna! Kakvog ja dobrog peseka imam! I moja se sreća odražavala i na Astru, koja je onda s još više volje u svemu sudjelovala i dalje.
METODE
Inhibicija
U prvom slučaju s Astrom sam pokušavala raditi metodom potiskivanja/suzbijanja reakcije korekcijama ili zabranama.
Metoda ima više nepoželjnih popratnih pojava.
Ako tom metodom pas i prestane pokazivati reakciju, a naglasak je na riječi “pokazivati”, prestat će zato da bi izbjegao našu korekciju, a ne zato što želi prestati. Logičan je zaključak da je zato prestanak reakcije nepouzdan. Ako vi niste blizu ili podražaj postane previše jak, pas će “eksplodirati” i ponovno reagirati, vjerojatno još jače jer je do tada reakciju morao potiskivati. Dakle, pas postaje tempirana bomba.
Zatim, koliko god mi smireno asertivni i uspješno autoritativni bili, ljutnjom i fizičkim korekcijama povećavamo napetost, ljutnju ili strah psa i reakciju zapravo samo pojačavamo. I pas će morati, da bi izbjegao našu kaznu, svladavati sve veću potrebu za time da reagira. I time postaje tempirana bomba!
Nadalje, pas će uvijek imati potrebu reakciju pokazati jer potreba nije nestala. I psa ćete morati korigirati svaki put kad je pokaže. A to će se vjerojatno događati stalno u istim situacijama. Je li takav život sa psom opušten i jednostavan? Ako mislite da ćete psa par puta kazniti i da će onda prestati tako reagirati, vrlo se vjerojatno gadno varate. Da biste taj efekt postigli jednom kaznom ili vrlo malim brojem kazni, kazna mora biti tako jaka da to za neke pse znači otprilike da ubijete boga u njima i boje vas se ko vraga do kraja života. Je li to suživot kakav želite sa svojim najboljim prijateljem?
I, naravno, ako smo nespretni i neznalice i ako je reakcija psa previše jaka, nećemo napraviti baš ništa. Kao što smo tom metodom završile Astra i ja. I dalje ćete živjeti još više uvjereni da imate teškog, neposlušnog i zločestog psa.
Modifikacija
U drugom slučaju s Astrom sam radila metodom modifikacije ponašanja i to mijenjanjem uzroka reakcije, a to su emocije – strah i uzbuđenje. Kad bi vidjela konja, Astra je kao pravi primitivac prirodno osjećala strah od tako velike životinje i veliko uzbuđenje i od straha i od nesigurnosti. Dakle, imala sam dva cilja. Emociju straha promijeniti u ravnodušnost ili ugodu, a preveliko uzbuđenje smanjiti ili ga potpuno ukloniti, promijeniti u ravnodušnost.
Za rad su mi alati bili tzv. marker ili označivač trenutka u kojem pas doživi konja, a koji obavezno znači i “sada dolazi hrana”. Dakle, i hrana. Tada sam u ruci imala kliker, ali isto tako sam mogla govoriti i neku kratku riječ, na primjer Da! ili To! ili bilo što drugo. Preduvjet je bio da je Astra već prije naučila da zvuk markera nosi hranu i označava neki trenutak kao poželjan. To nije teško naučiti psa, već za nekoliko dana to možete postići. Više u objavi Kako naučiti psa da ostane miran kraj biciklista, trkača, drugih pasa...
Ti mi alati omogućavaju jasnu komunikaciju sa psom i preciznost pri radu.
Markiranjem i nagrađivanjem takvih trenutaka pas uči sljedeće:
- povezuje konja s nagradom – stvaramo pozitivne asocijacije, s konjem povezujemo ugodu, a ne strah i nelagodu
- nauči da je mirno stajanje kraj konja ono što želimo – smirujemo psa, zaustavljamo ga u mirnom trenutku prije nego što se uznemirio
A to su baš dva cilja koja sam htjela s Astrom postići kraj konja, zar ne?
Da bih uspješno pronalazila trenutke u kojima mogu Astri markerom poručiti “Da, to se traži!”, trebam biti svjesna da ću biti proaktivna, neću čekati da prejako odreagira. U tome mi pomažu:
- prevencija i menadžment – neću prići slobodnom konju, koji može prići preblizu, nego konju iza pregrade u štali
- znanje o desenzibilizaciji i protuuslovljavanju – to znači da idem korak po korak i konja povezujem s ugodom
- znanje o pragu reakcije
Znam da to sada zvuči komplicirano, ali samo zvuči. Sve sam zapravo rekla već u onom kratkom opisu rada s Astrom drugi put. Idemo malo po malo, korak po korak, polako privikavamo psa na konje ili što li već. Prvo nagrađujemo samo njušenje, onda pogled iz daljine, pa pogled iz malo veće blizine. Pazimo da je pas cijelo vrijeme smiren. Ako vidimo da počinje previše reagirati, vratimo se korak unatrag, malo se udaljimo. I već za nekoliko minuta napredak će biti vidljiv. Kao što sam rekla, ja sam s Astrom za deset minuta bila kod konja. Jasno da to treba ponavljati više puta, ne samo jedan dan, ali ljepota te metode baš je u toj kontraintuitivnoj pojavi: što sitnijim koracima idete, što polakše, to ćete brže napredovati.
Budite kornjača, a ne zec, i na cilj ćete stići prije!
Rezultati modifikacije, istinske promjene ponašanja neizmjerno su pouzdaniji od rezultata inhibicije reakcije. Pritom se i vi i pas osjećate bolje i suživot vam je ugodniji. Ne trebate uvijek biti pozorni i paziti hoćete li prvi ugledati nešto na što pas loše reagira, suživot vam je opušteniji. Pas će biti smireniji kad ugleda nešto na što je prije imao potrebu loše reagirati i ako je potrebno, imat ćete više vremena ukloniti se iz takve situacije.
Psa možete naučiti i neko drugo konkretno ponašanje koje kao naviku radi kad ugleda nešto što bi ga moglo uznemiriti, uzbuditi ili slično. Na primjer, da tada pogleda u vas i dođe do vas. No o tome više u objavi Kako naučiti psa da ostane miran kraj biciklista, trkača, drugih pasa...