AUTORITET I POSLUŠNOST

Ljudi najčešće svomu psu žele biti autoritet. Jer smatraju kako to znači da ih pas poštuje i zato će biti poslušan.

Pozivam vas da zajedno uronimo u malo drukčiji svijet autoriteta, poštovanja i poslušnosti.

ŠTO JE AUTORITET?

Ako smatramo da autoritetom postižemo poslušnost psa, biste li ovo tako nazvali? Ili ovo? Možda ovo?

Kako sam postigla da nešto šapnem ili veselo kažem i moj polarni pas odreagira (“posluša”)? A ti su polarni psi tako poznati po neposlušnosti!

Tako što ja nju poštujem, kao psa i kao individuu. Tako što ja slušam što ona meni komunicira, što želi izraziti o svojim osjećajima i potrebama. I na to reagiram.

Tako sam postigla naš dobar odnos, u kojem ona ima povjerenja u mene i zanimam je. Zanimam je zato što od mene doživljava uvijek samo nešto dobro,  ne vičem na nju i ne kažnjavam je. Zato što mene zanima što ona ima “reći” i kako se osjeća u nekoj situaciji i uvijek pazim da to što je izrazila ne ignoriram.

I takav je odnos preduvjet za to da pas ŽELI biti s nama i učiniti nešto što od njega tražimo. Da nas sluša, ako to želite tako nazvati.

Dakle, predlažem da ono što mnogi zovu autoritetom u našem suživotu sa psom definiramo drukčije: cilj nam je da psu budemo važni, toliko važni da će željeti nešto učiniti za nas, čak i nešto što se taj čas možda protivi njegovim željama i potrebama.

A da bi se to dogodilo, pas nama mora biti važan i mi moramo željeti nešto učiniti za psa. Pa čak i nešto što se taj čas možda protivi našim željama i potrebama.

KAKO ĆEMO PSU POSTATI VAŽNI

Razmotrimo sad malo detaljnije kako takav odnos možemo postići.

Metode kojima se služimo

Apsolutan preduvjet za to da bi pas dobrovoljno htio reagirati na ono što od njega tražimo metode su podučavanja koje psa motiviraju i donose mu zadovoljstvo. Ako pas za sve što učini od mene dobije uvijek samo pohvalu i nagradu, naravno da će ga zanimati što od njega tražim i da će to raditi s voljom! U tekstovima o proaktivnom odgoju te o prevenciji i menadžmentu detaljnije pišem kako psa odgajam i podučavam, a da ga nikad ne kažnjavam.

Na primjer, hodanje uz nogu, sjedi, lezi, čekaj – najčešće su vježbe koje ljudi uče u školicama poslušnosti. I često to psa uče grubo, kao nešto što pas mora raditi i bit će korigiran ako to ne napravi kad mu se kaže. A to su zapravo najobičniji trikovi, ponašanje kao bilo koje drugo koje psu nije prirodno nego ga mi učimo da to treba raditi kad to od njega tražimo. I puno ćete bolje i pouzdanije psa to naučiti metodama bez korekcija, jer ćete postići da pas sve to ŽELI raditi za vas, a ne samo MORA. Isključivo takvim metodama ja sam Astru naučila sve trikove za ispite iz poslušnosti koje smo polagale.

 

Astra i ja na ispitu iz poslušnosti

Usput, baš zbog toga što su to najobičniji trikovi, te vježbe smatram potpuno nevažnim za postizanje odnosa u kojem će nas pas željeti “poslušati”. Kad sam svoje pse učila da me prate ili da se smire i čekaju kad ja negdje čekam, bilo mi je potpuno nebitno hoće li hodati uz nogu, ispred ili iza mene, hoće li čekati sjedeći, ležeći ili gledajući ptice. Neću tim položajima dobiti njihovu “poslušnost”, one će same zauzeti položaj koji žele dok čine ono što mi je u toj situaciji važno – drže se uz mene, ne bježe i ne navlače me.

Slušamo što nam pas “govori”

Da bi pas stekao povjerenje u mene, treba znati da ću čuti što mi izražava i ne ignorirati njegovu komunikaciju. Otprilike kao i kod ljudi, zar ne? Ali velika je razlika u tome što ljudi često ne prepoznaju pseću komunikaciju, pa onda ne mogu niti reagirati, kad bi i htjeli.

Primijetila sam da je ljudima često veoma teško shvatiti ovo: psi ne komuniciraju samo govorom tijela i glasanjem, nego i svojim ponašanjem. Na primjer, pas nam ne može riječima reći da se nečega boji, ali pokazat će nam ponašanjem kojim reagira na izvor straha. A mi to možemo potpuno pogrešno protumačiti, recimo ako pas histerizira i laje ko blesav. Ako to ponašanje ignoriramo i ne pomognemo psu, ili psa smatramo neposlušnim i tjeramo da se još više približi izvoru straha, recimo, pas će izgubiti povjerenje u nas.

Dakle, ako mi pas pokaže da nešto ne želi, da mu je nešto previše, da se želi maknuti, da želi prestati ili bilo što drugo, ja ću to UVIJEK uvažiti. Poslije ću razmisliti zašto se to dogodilo i poraditi na tome ako je potrebno, ali taj čas ću psa zaštititi i maknuti iz situacije. To uvelike pridonosi izgradnji moje važnosti u očima psa i našeg čvrstog odnosa. Opširnije i u objavi Poslušan pas.

Izvor smo povjerenja

Kao što sam rekla, time što uvažavam što mi pas komunicira, postajem izvor povjerenja. Ističem to ponovno i posebno zbog toga što smo mi ljudi često skloni fokusiranju samo na ono što mi želimo i trebamo od psa. Zaboravljamo koliko pas treba nas, kao izvor sigurnosti i povjerenja u ovom ljudskom svijetu. Pas koji samo mora biti “poslušan” i raditi sve što mu naredimo, bez obzira na svoje osjećaje i potrebe, ne može biti samopouzdan, siguran, stabilan i veseo. I takav pas sigurno će biti “neposlušan i nemoguć”.

Uvažavanje psećih želja i potreba omogućava mi da psa ne tjeram bezglavo u situacije u kojima se osjeća nelagodno i nesigurno. Osim toga, učim psa i da ću mu pomoći ako se u takvoj situaciji nađemo (a u životu se svašta neplaniramo dogodi), da se može osloniti na mene.

Kao što sam drugdje pisala, Zima je jako reaktivna na pse. Ako joj nepoznati pas priđe preblizu, osjeća veliku nelagodu. Naučila sam je da se u takvoj situaciji može zalijepiti za mene i da ću je ja onda iz te situacije izvesti, da ne mora sama rješavati situaciju i bježati ili napasti psa. Kako? Naučila sam je da pogleda mene i dobije nagradu kad vidi psa blizu, i da onda zajedno trčimo u suprotnom smjeru ili mi hoda blizu uz nogu fokusirana samo na mene. (Pritom uvijek pazim, koliko god mogu, da je ne vodim u situacije u kojima će se naći preblizu nekom psu.)

Zadovoljavamo potrebe psa

Također pazim da se brinem za zadovoljavanje svih potreba svoga psa. I tako postajem vrijedan izvor svega važnog u životu. O potrebama detaljnije pišem drugdje.

Preuzimamo odgovornost

Naše ponašanje prema psu, a ne samo ponašanje psa prema nama, iznimno je važan dio izgradnje odnosa kojim ćemo postići sve ovo o čemu pričam, a što ljudi obično zovu autoritet, poštovanje i poslušnost.

 

Psi, konji… Svako živo biće čiji smo skrbnici i za koje smo odgovorni.

 

Psi žive u našem svijetu i u njemu smo za sve u vezi sa psom odgovorni mi. Mi ga hranimo, mi ga izvodimo u šetnju, mi mu omogućavamo mentalne i fizičke aktivnosti da ne pati od dosade. Velika je odgovornost na nama i psi su doista u startu u inferiornom položaju, potpuno su ovisni o nama.

Možemo biti bar toliko velikodušni gospodari da nas zanima što to biće osjeća, misli, komunicira i treba, a ne samo kako ćemo ga pokoriti da bude poslušno.

I, kontraintuitivno, vjerujte meni koja živim s “najneposlušnijom” pasminom na svijetu, tako će naš “autoritet” u njihovim očima biti najveći što može biti i uvijek će nas rado “poslušati”.

Status autoriteta, što god nam ta riječ značila, kod bilo kojeg bića trebamo zaslužiti da bismo ga istinski imali, ne možemo ga nametnuti silom.