Na ovoj stranici naći ćete važne osnovne informacije o temama kojima se Vaurora bavi, a detaljniju razradu pojedinih tema pronađite u objavama. Radi lakšeg snalaženja, i ovdje su navedeni linkovi na neke objave koje prate određene teme.
SADRŽAJ
Važnost psećih emocija za odgoj i podučavanje
Pseće potrebe kao faktor u odgoju i podučavanju
Izbor i kontrola u psećim šapama – važnost pseće inicijative
UVOD
Ako potražite pomoć u odgajanju i podučavanju (treniranju) svoga psa, možete u školicama, kod trenera i na internetu naići na više pristupa.
Najčešće vam kažu da psa nagradite ako napravi nešto dobro, korigirate ako napravi nešto loše i zabranjujete mu da radi ono što ne želite (Ne!).
Spoznaje o psima i odnosu pasa i ljudi i o radu sa psima davno su već nadišle takve metode odgoja i podučavanja, ali rijetko ćete naići na nešto drugo. I dalje većina misli da psa autoritetom moramo spriječiti da uspije dominirati nad nama i onda će nas uvijek slušati i bit će dobar.
Ali, ovdje vas pozivam da razmislite. Koja vam se slika više sviđa?
Da stalno morate zivkati svoga psa, nešto mu braniti, vući ga na uzici, skidati ga s biciklista, drugog psa, djeteta s coflekom, derati se da ne izlazi iz auta ili nešto ne pojede s poda?
Ili da vas pas uvijek prati sam, veselo dođe kad ga pozovete ako treba, s voljom stane kad ga želite staviti na uzicu na kraju šetnje, ne vuče na uzici, zna da treba pogledati u vas kad vidi biciklista ili coflek ili nađe hranu na podu, zna da treba čekati u autu dok vi ne kažete “može”? Bez vaših konstantnih uputa ili fizičke manipulacije?
Ja znam koja se slika više sviđa meni. A mojim psima sigurno. Ako je i vas zainteresirala, čitajte dalje.
Promjena metoda drastično utječe na motivaciju psa da sa svojim čovjekom uspješno živi i bilo što radi. Takvim metodama svi psi uče brže i lakše i motiviraniji su za odnos s čovjekom, pritom se osjećaju bolje, a mi smo sigurniji u to da će nas poslušati kada treba ili sami znati kako se trebaju ponašati.
To nas vodi do emocija, kao uzroka ponašanja. Moderne metode podučavanja razumiju da svako ponašanje ima svoj uzrok. Ako se koncentriramo samo na kontroliranje ponašanja, bez obaziranja na uzrok, pas će uvijek imati potrebu ponašati se tako i mi ćemo se stalno protiv toga morati boriti. Ako nam je cilj promijeniti emociju koja ponašanje uzrokuje, ponašanje će često iščeznuti “samo od sebe”, zajedno s tom emocijom koju smo promijenili.
Pas je biće koje ima svoje potrebe, a one se često razlikuju od ljudskih ili nam čak stvaraju određene probleme. Ali pas čije potrebe nisu zadovoljene neće biti zadovoljan, spokojan, veseo, spreman učiti i surađivati. Bit će frustriran, nervozan, prestrašen, napet ili preuzbuđen u raznim situacijama. Neće biti najbolja verzija sebe, koja onda može optimalno učiti i surađivati s nama. Moguće je naći kompromis između zadovoljenja psećih i naših potreba, tako da psu omogućimo njegova prirodna ponašanja u okviru pravila i zahtjeva suživota s nama.
I na kraju, ali nipošto ne najmanje važno. Osim promjene metoda kojima odgajamo i podučavamo pse, psima možemo u mnogočemu omogućiti da imaju inicijativu, omogućiti im izbor, a ne samo prihvaćanje onoga što im mi nudimo ili namećemo i omogućiti im kontrolu nad situacijom kojoj su izloženi. Osim što se tako psi osjećaju bolje, također su spremniji i voljniji s nama surađivati. Otprilike kao i mi ljudi, zar ne?
DOMINACIJA
Mislim da je dominacija riječ koju najčešće čujem od vlasnika pasa koje susrećem. I uopće se ne čudim. Tom smo koncepcijom kao osnovnim alatom za odgoj i podučavanje pasa već dugo bombardirani preko senzacionalističkih TV emisija i trenera i školica koji svoje znanje nisu modernizirali, a takvih je najviše.
Koncepcija dominacije nama je ljudima veoma privlačna, iz bar dva razloga.
Dominacija bi trebala biti čarobni štapić koji jednim potezom uči našega psa sve što mi želimo da zna i rješava sve probleme. Ako psa izdominiramo, bit će dobar, sve će slušati i sve će znati.
I dominacija podrazumijeva trenutno suzbijanje ponašanja koje pas taj čas pokazuje, što je za čovjeka velika nagrada, pruža osjećaj zadovoljstva i moći. Ja dreknem, Maks pobjegne od stola s kobasicom i problem riješen, a ja sam si sav super, Maks me sluša. (O tome da će Maks sutra opet ići na kobasicu taj čas ne razmišljam.)
Svjesna sam da je riječ dominacija jedan jako vrući krumpir koji suprotstavljeni tabori trenera i biheviorista prebacuju jedni drugima u beskrajnoj debati oko toga je li dominacija među psima mit ili nije.
Za mene je važnije pitanje, zapravo jedino važno, opravdava li postojanje dominacijske hijerarhije među psima, ako smatramo da ona postoji, upotrebu koncepcije dominacije prilikom odgoja i podučavanja pasa, što se redovito svodi na silu, zabrane i zastrašivanje. I je li doista takvo sprječavanje psa da radi sve ono što smatramo da ne smije raditi dovoljno da pas postane dobro odgojen i poslušan i da želi i voli biti s nama.
Odgovor je, naravno, NE. Ne samo da to nije dovoljno, nego i kao izravnu posljedicu ima potpuno suprotni učinak. Pas će biti nervozan, frustriran, prestrašen, izgubljen u svijetu s nejasnim pravilima i očekivanjima, u kojem samo čeka da se opet zbog nečega naljutite na njega. To je loše i za vaš odnos i za odgoj i trening.
Zima je najposlušniji malamut kojega sam ikad u životu vidjela. A nikada nisam upotrijebila nikakvu metodu dominacije. Astra nikada nije bila tako poslušna, zauvijek je malo zazirala od mene, zbog metoda kojima sam je na početku života učila. A koje su uključivale, na primjer, i bacanje psa na bok ili leđa i pritiskanje i ljutnju, dok se pas ne “preda” i ne shvati kako sam mu ja bog i batina.
Kako su ti naši psi velikodušna bića. I poslije svega toga što sam joj radila, ona nije odustala od mene i kad sam se promijenila, promijenila se i ona.
Psi su bića potpuno različita od ljudi, iako su s nama već desecima tisuća godina u bliskom suživotu. Imaju različite potrebe, nagone, emocije, kogniciju, način komunikacije. Kada štene dovedemo u svoj život, u potpuno novi svijet doveli smo biće koje ne razumije naš jezik, ne zna kakva pravila vrijede u našoj kući i šire, apsolutno ne može predvidjeti što mi sve od njega očekujemo da bismo bili zadovoljni i smatrali ga dobrim i poslušnim.
Otprilike kao i dijete, i psa moramo NAUČITI sve navike, sva pravila, sve granice, sva očekivanja koja od njega imamo u svom ljudskom svijetu. A pas još, za razliku od djeteta, ne govori naš jezik i njegove su potrebe sasvim različite od ljudskih.
Ako psa pokušamo odgajati i podučavati samo primjenjujući koncepciju dominacije, to otprilike znači da će pas za sve što pokuša učiniti, a nama se ne sviđa, dobiti naš oštar ton ili fizičku korekciju. Međutim, time psu nismo dali informaciju o tome što zapravo želimo da radi umjesto toga što ne bi smio raditi. Pas i dalje nije ništa naučio i idući put neće znati što mi to zapravo želimo. Znat će samo za što bi mogao dobiti kaznu i to će možda izbjegavati, ali što da radi umjesto toga?
Sjetite se, pas je izvanzemaljac u našem svijetu. Ne može sam od sebe pogoditi što želimo i kako se treba ponašati. Mi ga to moramo aktivno naučiti, ne mu samo zabranjivati da se ponaša kako ne želimo. Na primjer, umjesto da dreknemo na Maksa kad je krenuo na kobasicu, dovedemo Maksa na lajni blizu stola s kobasicom i stanemo. Kad stane i Maks na lajni, dok iz daljine gleda kobasicu, kažemo Da! i damo finu hranu. Finiju od kobasice. I tako malo po malo Maks čvrsto nauči da kobasicu na stolu treba samo gledati iz daljine. I onda cijeli život zna kako se treba ponašati kraj kobasice na stolu.
I za kraj, što se dominacije u svijetu pasa tiče, odlomčić koji će možda ponekoga zanimati. Jedan od meni najdražih stručnjaka biolog, etolog i bihevioralni ekolog Marc Bekoff o tome je napisao više tekstova, pa i knjiga. Mislim da nema čovjeka koji se prema psima ponaša s više razumijevanja, empatije i nježnosti. Psi su društvena bića, a u svim društvenim sustavima dominacijska hijerarhija postoji. No to nipošto ne znači da nam može i treba biti alat u pokušajima odgoja i podučavanja pasa, iz svih razloga koje sam navela. Kao da očekujemo da djeca nauče sva životna pravila SAMO time što smo ih kao roditelji uspjeli podčiniti. Usto, ljudi pojma nemaju o tome što je pojam dominacija kad ga izgovaraju. Meni je jedanput u šetnji čovjek rekao da je Zima dominantna jer je ne zanima druženje s njim, samo gleda svoje. Frapantno! I finalno, mi smo ljudi, a ne psi. Malamuti su, recimo, poznati kao psi koji znaju biti oštri prema drugim psima i čuvati sve svoje od njih, ali vrlo blagi prema ljudima, kojima dopuštaju sve.
Zato apsolutno smatram da riječ dominacija treba potpuno izbaciti iz bilo kakvog odgoja ili podučavanja pasa.
METODE ODGOJA I PODUČAVANJA
Često čujem mišljenje da metodama bez kazni i zabrana stvaramo razmažene pse koji nas vrte oko maloga prsta i rade što god žele kad god požele.
Nije točno.
Ali potpuno mi je jasno zašto je takvo mišljenje rasprostranjeno, pa i među ljudima koji se bave podučavanjem pasa. Ljudi često imaju bar neku predodžbu o tome što se “ne smije” u takvim metodama, ali nemaju pojma o tome što se sve može, o cijelom širokom i dubokom i veoma opsežnom asortimanu metoda i tehnika koje su na raspolaganju. Misle da je poanta psu ne postavljati nikakve granice, ne učiti ga pravila i dopuštati mu da radi sve što mu padne na pamet.
S druge strane, nekad čovjeku jednostavno odgovara i imponira odnos sa psom u kojem je veliki vođa i kaznama postiže trenutačnu “promjenu” ponašanja – to je za čovjeka velika nagrada.
No ako se želite odmaknuti od takvoga pristupa, znajte da je apsolutno moguće, štoviše, još je kvalitetnije moguće, bez prisile i korekcija odgojiti poslušnoga psa koji točno zna kako se treba ponašati u ovom našem ljudskom svijetu i koji će vas odmah poslušati makar “naredbu” šapnuli i nikako fizički ne utjecali na psa. Psa apsolutno učimo pravila, postavljamo mu granice i učimo ga da reagira na sve što tražimo od njega, samo malo drukčije. Ne vjerujete mi? Pogledajte ovaj video:
O drukčijem viđenju poslušnosti opširnije pišem u objavi Poslušan pas.
Što točno znači malo drukčije?
- Svjesni smo toga da pas uvijek uči.
- Ne čekamo pogreške.
- Svjesni smo važnosti dobrog odnosa sa psom.
- Psa ne prisiljavamo i ne sputavamo.
- Pazimo na emocije psa.
Da vidimo što sve to znači.
1. SVJESNI SMO TOGA DA PAS UVIJEK UČI
Svake sekunde svakoga dana naš pas nešto uči, bili mi toga svjesni ili ne. Ako nismo toga svjesni, pas bez naše namjere može naučiti puno toga što možda želimo izbjeći.
Pas uči povezivati koji podražaji ili događaji prethode nekim važnim događajima ili emocijama. Nazovimo ih prediktorima. I događaju se dvije stvari: 1. prediktori sami po sebi počnu u psu izazivati emociju kojoj prethode i 2. pas nauči reagirati na te prediktore ili da bi izbjegao ono čemu prethode ili da bi došao do toga čemu prethode, ovisno o emocionalnoj reakciji koju izazivaju.
Jednostavnijim riječima, na primjer, pas će lako naučiti da ulazak na vrata veterinarske ambulante nosi bol i nelagodu i neće više htjeti ulaziti, ili će naučiti da ruka kojom posežemo u džep znači da stiže hrana i počet će skakati i na vas i na bilo koga u društvu tko posegne rukom u džep.
Ako ne mislite na to ama baš uvijek, psu će takve stvari brzo postati čvrste navike i obrasci ponašanja. Ako tako prepušteni sami sebi uče 90% vremena u danu, a vi 10% vremena obraćate pozornost na to i nešto psa aktivno učite, nemate nikakve šanse za uspjeh.
To ne znači da trebate 24 sata na dan trenirati psa. To znači da trebate biti svjesni toga što sve pas u nekim situacijama možda uči i ta vam svijest omogućava da puno toga lošeg što pas može naučiti spriječite.
Prevencija i menadžment situacija ključni su za odgoj i podučavanje, baš zbog toga što pas uvijek uči.
Pas ne uči samo kad smo uzeli hranu u ruku i rekli: sad idemo raditi! Ana Odak to je zorno prikazala na svom edukativnom plakatu:
2. NE ČEKAMO POGREŠKE
“Kad god poželite upotrijebiti kaznu, vaš je zadatak situaciju promijeniti tako da psa za nešto možete nagraditi. To znači biti inteligentni vođa.” – Grisha Stewart
Psa učimo što želimo da radi u nekoj situaciji, umjesto da mu zabranjujemo da radi ono što ne želimo da radi ili ga korigiramo kad to napravi.
To će izravno utjecati na motivaciju psa da s nama surađuje (svatko više voli dobiti pohvalu i nagradu nego kaznu) i na kvalitetu vaše komunikacije sa psom (koliko vješto znate izabrati trenutak kad se pas ponaša kako želite i to psu dati do znanja?).
Da bi to bilo moguće, pazimo na sljedeće:
a) Ne čekamo da pas učini ono što ne želimo, nego mu prije nego što to učini pokažemo što želimo da čini i to nagradimo. Na primjer, svaki pas želi skočiti na kuhinjski pult i ukrasti meso koje tamo stoji. Nećemo čekati da skoči pa ga gurati dolje i vikati ne. Prići ćemo blizu pulta sa psom na uzici i nagrađivati psa za to što stoji pokraj pulta i mirno gleda gore. Tako će naučiti naviku stajanja kraj pulta i gledanja u meso, bez krađe mesa. To se zove PROAKTIVNO podučavanje i odgoj, za razliku od reaktivnog. O tome detaljnije pišem u objavi Bolje spriječiti nego liječiti – proaktivan odgoj i podučavanje.
b) Učimo psa da se nauči sam suzdržati kad do nečega želi doći, a ne da ga mi moramo fizički sputavati. To se zove KONTROLA IMPULSA ili SAMOKONTROLA, SAMOREGULACIJA i jedna je od najvažnijih koncepcija pri podučavanju i odgoju bez prisile, zabrana i korekcija. Opširnije čitajte u posebnoj objavi.
c) Maksimalno pazimo da pas nema prilike sam se nagrađivati za nešto što ne želimo. Ako se pas za nešto stalno nagrađuje sam, šanse su nam nikakve da ćemo ga od toga odučiti. Na primjer, psi često laju na pse kroz prozor ili balkon. I taj čin lajanja za psa je čisti užitak, i još i “potjeraju” psa koji prolazi i tako se totalno nagrade. Ako ne smislimo kako ćemo ih u tome spriječiti dok nas nema doma, nećemo ih nikakvim treningom uspjeti naučiti da to ne rade. Ti se postupci zovu PREVENCIJA I MENADŽMENT (ili za geekove antecendent arrangement) i vrlo su važan alat u podučavanju i odgoju bez prisile, zabrana i korekcija. I o tome više u posebnoj objavi.
d) Maksimalno pazimo da mi psa ne nagrađujemo nakon što učini ono što ne želimo i zatim prestane to raditi. Psu to vrlo brzo postane turbo tulum! Em se sam nagradio radeći nešto u čemu uživa, em smo ga mi nagradili nakon što je prestao, ali nagrada se proteže sve do toga što je inicijalno pas učinio. Na primjer, naš pas voli ganjati bicikliste. Ako pas otrči za biciklistom, mi ga pozovemo i vrati se i onda ga nagradimo, nagradili smo psa i za to što je otrčao za biciklistom i za to što se vratio. To se zove LANAC PONAŠANJA i jedna je od najvećih zamki u koje možemo upasti dok psa nešto učimo bez prisile, zabrana i korekcija. Više o tome u objavi Kako naučiti psa da ostane miran kraj biciklista, trkača, drugih pasa…
3. SVJESNI SMO VAŽNOSTI DOBROG ODNOSA SA PSOM
Odnos i interakciju sa psom ne temeljimo na grubom autoritetu i dominiranju nego na povjerenju, razumijevanju, međusobnom poštovanju i čvrsto naučenim navikama i signalima (naredbama).
Sa psom gradimo takav odnos da u nas ima povjerenja (jer pazimo na njegove emocije i potrebe), želi nešto učiniti za nas (jer za sve što napravi očekuje samo nešto dobro od nas), poštuje nas (jer smo jasni i dosljedni), ali poštujemo i mi njega (uvažavamo ono što nam pas komunicira), ispunjavamo njegove potrebe. Na temelju takvoga odnosa pas će uvijek htjeti surađivati s nama. Više o svemu tome čitajte u objavi Autoritet i poslušnost.
4. NE PRISILJAVAMO I NE SPUTAVAMO
Strahove, anksioznost, reaktivnost, agresiju i slično ne pokušavamo rješavati prisiljavanjem psa da se suoči s onim što ga muči ili sputavanjem i kažnjavanjem psa. Postoje sigurne metode koje daju pouzdane rezultate i ne narušavaju dobrobit psa. Na njih i na stručnjake kojima se zbog tih problema možete obratiti osvrnut ću se u objavama i u meniju Preporuke.
5. PAZIMO NA EMOCIJE
Prilagođavamo se pojedinom psu i pojedinoj situaciji. Aktivno procjenjujemo situaciju i pratimo kako se naš pas osjeća, odgovorni smo za situacije kojima svoga psa izlažemo i svjesni smo kako one na našega psa utječu. Tako pazimo na emocionalno stanje psa.
Emocionalno stanje psa izravno utječe na sposobnost psa da razmišlja i uči, isto kao kod ljudi. Ni mi ne bismo znali reći koliko je deset podijeljeno s dva dok nam lopov drži nož pred nosom i grabi torbicu.
Učimo prepoznati situacije u kojima nikakvim metodama svoga psa ništa ne možemo naučiti jer on tada jednostavno učiti sposoban nije.
VAŽNOST PSEĆIH EMOCIJA ZA ODGOJ I PODUČAVANJE
Iza svakog ponašanja stoje neka emocija i potreba. Pas koji laje ili nasrće na drugoga psa često ima potrebu toga psa otjerati od sebe, a iza te potrebe često stoji strah.
Ako to razumijemo i toga smo svjesni, automatski će nam biti jasno da ćemo kažnjavanjem ili zabranjivanjem toga ponašanja tomu strahu samo dodati još jedan strah – strah od nas. I pas će se osjećati još nelagodnije kad vidi drugoga psa. Bit će nam jasno i da samo promjenom toga straha u nešto neutralno ili čak ugodno možemo postići da pas prestane imati potrebu lajati ili nasrtati na drugoga psa. Ili da se bar ta potreba uvelike smanji.
Nadalje, svijest o emocijama presudna je ako želimo išta uspješno naučiti psa. Što god da psa učimo, moramo paziti na to da pas nije u afektu, u reakciji, da nije toliko pod utjecajem emocija da ne može razmišljati i učiti. Bilo da se radi o strahu, bijesu ili prevelikom uzbuđenju, do psećeg mozga doprijeti ne možemo. O tome više čitajte, na primjer, i u objavama Prag reakcije, Reaktivnost – slučaj Becky i Zime, Kazne i korekcije, Signali ili naredbe te drugdje.
Osim emocija koje su nam, vjerujem, svima poznate, kao što su strah, bijes i tuga, neuroznanstvenik Jaak Panksepp u primarne emocije između ostalog ubraja i igru (društvenu radost), privrženost/skrb te iščekivanje/istraživanje, što se izravno tiče psećih potreba. Zadovoljavanje svega navedenoga apsolutno spada pod važne pseće potrebe, o kojima trebamo voditi računa. Emocije su također povezane i s posljednjom, no nipošto najmanje važnom, temom o kojoj ću pisati – prepuštanju inicijative psu kao ključnoj metodi odgoja i podučavanja.
PSEĆE POTREBE KAO FAKTOR U ODGOJU I PODUČAVANJU
Svako biće ima svoje potrebe, a potrebe čovjeka i psa često su izravno suprotstavljene. Pas bi kopao, ali mi zbilja ne želimo da nam iskopa vrt. Pas bi njušio svaka tri metra u šetnji, a nama se zbilja žuri obaviti šetnju prije nego što nam dođu gosti. Pas bi se stisnuo uz nas na kauču da ga mazimo, ali pas je malamut i linja se i baš se ubacio u rijeku. Pas bi se igrao sa svakim psom koga vidi, ali onda dobijemo čudovište koje nas vuče na svakog psa u šetnji i ako mu to ne damo, urla i zavija.
Ništa u životu nije crno-bijelo pa tako ne bi trebao biti ni naš suživot sa psom. Jednako nije dobro psu braniti zadovoljenje bilo kakvih potreba zato što su za nas to problematična ponašanja kao što nije dobro ni sve psu dopuštati uvijek i svugdje zato što su to njegove prirodne potrebe.
Ali trebamo biti svjesni da pas koji nikad ne smije i nema priliku upražnjavati svoja prirodna ponašanja i potrebe ne može biti sretan, zadovoljan i smiren pas s kojim će nam život biti ugodan.
Naš je zadatak to mu omogućiti, ali naučiti ga kada i gdje i kako može kopati, igrati se sa psima, maziti s nama i tako dalje. Opširnije čitajte u objavama Pseće potrebe i Poslušan pas.
IZBOR I KONTROLA U PSEĆIM ŠAPAMA – VAŽNOST PSEĆE INICIJATIVE
Kao što djeca nisu ravnopravna odraslima, tako ni psi nisu ravnopravni ljudima. Ne mislim u filozofskom smislu. Ja prva mislim da čovjek nije superioran ostalim živim bićima na ovome planetu samo zato što je napravio oružje kojim ih može ubiti. Upravo je to značenje slogana na engleskom koji stoji ispod naziva Vaurora na naslovnoj fotografiji.
Mi odrasli odgovorni smo za djecu jer mnogo toga ne mogu sama i nisu svjesna opasnosti koje vrebaju. Tako smo i mi ljudi odgovorni za pse o kojima skrbimo. Psi skoro ništa ne mogu sami i apsolutno nisu svjesni opasnosti koje na njih u ljudskom svijetu vrebaju.
No baš zato za njihovu je dobrobit i emocionalno zdravlje strašno važno da im unutar tih okvira omogućimo izbor i kontrolu kad god je to moguće. A moguće je češće i više nego što obično mislimo. To seže od sitnih izbora, kao što je biranje poslastice koju će za nešto dobiti, pa sve do većih odluka, na primjer možemo li početi kapati uši. Već sama spoznaja da može izabrati hoće li ostati u neugodnoj situaciji ili neće automatski smiruje psa i smanjuje mu stres.
A smiren i zadovoljan pas puno će radije s nama surađivati i lakše podnijeti nelagodu koju neki put jednostavno mora pretrpjeti, na primjer kod veterinara, baš kao i mi ljudi. Naravno da je stres dio života, svi smo mu svaki dan izloženi. No to ne bi trebala biti izlika za izlaganje psa nepotrebno prevelikom stresu i dugotrajnim traumama. Suradnja sa psom na ovaj način odličan je alat kojim to možemo maksimalno ublažiti.
Opširnije u objavama Izbor i kontrola u psećim šapama i Cooperative Care – skrb i njega uz suradnju.