OKIDAČI SVUDA, A U PM! (PREVENCIJA I MENADŽMENT)

Zima je sada napunila četiri godine, a ja i dalje u svakoj šetnji izgledam otprilike kao Linda Blair u filmu Egzorcist. Što će reći, glava mi se vrti maltene za 360 stupnjeva jer non-stop skeniram okolinu. Zašto?

Zato da na vrijeme uočim bilo što u okolini što bi moglo biti okidač za Zimino ponašanje koje mi se ne sviđa ili za reakciju zbog koje će se ona osjećati loše.

Možda ste čitajući tekstove na Vaurori pomislili kako sve to lijepo zvuči, taj odgoj i podučavanje bez korekcija, bolje spriječiti nego liječiti, ali… Svijet je pun okidača, stvari na koje vaš pas loše reagira. Pas stalno nešto izvodi i radi ono što ne želite i jednostavno nemate priliku raditi s njim bez korekcija ili reagiranja nakon što se nešto već dogodilo. Stalno vam se događaju incidenti jer u svakodnevnom životu nailazite na puno toga na što vaš pas loše reagira.

Da, tako je. Pas će uvijek doći u razne situacije u kojima će napraviti nešto što vi ne želite. Ako vi to dopustite.

U ŠTO GURAMO PSA?

Ako vi to dopustite. Pročitajte sada još jedanput. Ako vi to dopustite. Ako ne mislite na to u kakve situacije dovodite svoga psa, nego situaciju primijetite tek nakon što se Švrćo zaleti na susjeda Peru koji ulazi u lift ili nakon što odjuri preko ceste za mačkom ili ako navali na konja s jahačem ili pojuri za trkačem i podere mu tajice.

Ako se bilo što od toga dogodi, a nakon što ste svoga psa upoznali i naučili što od njega možete očekivati, krivi ste vi, a ne vaš pas.

Naš pas ništa ne može sam. Ne odlučuje on kamo će kada ići i što će ondje raditi. To odlučujemo mi. Mi biramo šetnje, događaje i situacije tijekom svakoga dana u kojima će naš pas sudjelovati s nama. Dakle, apsolutno imamo moć u svakom trenutku odrediti kuda će se naš pas kretati i koga će pritom susretati. Zato smo za sve što se s našim psom događa odgovorni isključivo mi.

Zašto vodite psa u lift ako znate da će htjeti ugristi čovjeka koji u lift može ući? Možda ćete u dva mjeseca dok psa učite da mu je ok biti s čovjekom u liftu malo smršaviti hodajući po stepenicama na 5. kat, ali vaš pas neće imati priliku u liftu ugristi Peru.

Zašto vodite psa bez povodnika blizu ceste po dijelu ulice gdje žive mačke, ako znate da će pojuriti za mačkom čim je vidi?

Zašto ne gledate oko sebe nailazi li konj s jahačem ako znate da je jahalište blizu i vaš pas na konje burno reagira? Zašto uopće idete u šetnju blizu jahališta? Ako niste prije toga planski i temeljito postepeno psa naučili da ne ganja konje.

Zašto vodite psa u šetnju na Jarun gdje ima hrpa trkača i ostalih šetača ako znate da poludi kad kraj njega netko trči? Možda ćete morati izbjegavati šetnje na takvim mjestima dok psa ne naučite da ignorira trkače i ostale. Na sladoled i cugu ići ćete bez psa dok ga to ne naučite, a psa ćete do tada u šetnje voditi na pusta mjesta gdje ćete s pomagačem vježbati da ne juri za trkačima. I pomalo ćete ići na mjesta gdje trkača ima više. I držat ćete psa na povodniku sve dok odlično ne uvježbate da za trkačima ne juri. I tek dva mjeseca poslije moći ćete sa psom ići na Jarun u šetnju i na sladoled bez povodnika.

Znam, zvuči istodobno i strašno jednostavno i strašno zahtjevno.

Jednostavno zato što SAMO trebate spriječiti, prevenirati psa da odreagira onako kako ne želite, menadžiranjem situacija u koje psa dovodite.

Zahtjevno zato što trebate svoj život prilagoditi tako da psa ne dovodite u te situacije, a koje su vam do tada bile sastavni dio života. Ako to ne učinite, nego ne pazite na okolinu, situacije i stanje psa, vaš će pas često ružno reagirati onda kada vi to ne želite i pritom će se osjećati loše. I vi ćete se osjećati loše, jasno.

Jasno da se uvijek mogu dogoditi situacije koje nas iznenade i uz najveću pažnju i planiranje, ne možemo sve u životu imati pod kontrolom. Ja govorim o velikom postotku situacija na koje možemo utjecati, ako smo toga svjesni. A ako nismo, i ne pazimo, i njih ćemo olako pripisati “životu koji se događa”.

Ako jesmo svjesni i nešto nam se takvo iznenada dogodi, npr. proleti nam motociklist u mirnoj šumi u koju smo otišli pobjeći od njih, znat ćemo da trebamo oprostiti i psu reakciju i sebi ljutnju zbog te reakcije, i da je to trenutak samo za to da se iz situacije maknemo ako možemo i saniramo posljedice i za sebe i za psa i da iz te situacije naučimo sve što možemo.

Više o tome pišem u članku Što kad moj pas podivlja.

DVIJE MUKE OVE NAUKE

Kao jako važne ističem dvije popratne pojave. Ako ne pazimo i ne provodimo prevenciju i menadžment te naš pas stalno ima priliku raditi ono što ne želimo, događa se ovo:

  •  pas se uči tako ponašati – to ponašanje psu prelazi u naviku ili se reakcija sve više pojačava – bez obzira na to što mi nakon toga učinili, makar kaznili psa. Pas se za to ponašanje koje radi nagrađuje sam – uživa u lajanju, uspijeva “otjerati” psa kojega se boji, uspijeva uloviti plijen koji je lovio (skejt, bicikl, noge trkača), uživa u hrani koju je ukrao sa stola, itd. Ana Odak to je zorno prikazala na svom edukativnom plakatu:

 

  • nemamo šanse psa naučiti nešto drugo (ako psa želimo naučiti da šuti i ne uzrujava se ili previše uzbuđuje kad vidi drugoga psa, trenutak za trening je prije nego što zalaje; ako pas već zalaje, zakasnili smo)

Bez truda nema rezultata. A prevencija i menadžment osnovni su preduvjet i temeljni trud koji moramo uložiti da bismo psa nešto mogli naučiti i od nečega odučiti. Ako imate tako zahtjevnoga psa kao što je Zima, i nakon što ste ga puno toga naučili, opet ćete morati biti svjesni situacija u koje toga psa možete voditi, a u koje ne možete. Budući da će Zima vrlo vjerojatno napasti nepoznatog psa koji joj nepozvan dođe preblizu, ja se nikad neću dovesti u situaciju da kraj psa prolazim na jedan metar i od nje očekujem da ostane mirna. Jer znam da ona to ne može. I zato ću uvijek gledati oko sebe i ako vidim da prema nama ide pas, a na uskom smo prolazu, sakrit ću se iza nečega ili prijeći na drugu stranu ceste i na sigurnoj udaljenosti od Zime očekivati ponašanja koja sam je naučila da treba raditi kad ugleda drugoga psa.

I budući da znam koliko je brza i podražljiva, uvijek ću je i u okolini u koju je dovedem držati na oku i pratiti sve što radi da na vrijeme mogu prevenirati mogući problem i menadžirati situaciju tako da ga izbjegnem.

 

Čim Zima ovako zatvori usta i digne uši, ja sam na oprezu.

 

I ne zanima me samo što sve Zima može napraviti nekomu koga sretnemo u okolini. Zanima me i kako se Zima osjeća.

Kao što sam pisala u tekstu o tome što me luda Zima naučila, ona je jako osjetljiva i brzo joj svega bude previše. Zato jako pazim u koje doba dana idemo u gradsku šetnju i gdje se šećemo. Znam kada većina susjeda ide sa psima van i kada ljudi idu s posla i učenici iz obližnje škole. Ne vodim je u šetnju tada. Čekam mirnije vrijeme kad su ulice praznije i zvukova i pokreta ima manje. Tek tada izlazim s njom. Poznajem svoga psa, znam što mu je problem i nakon četiri godine rada na problemima i pomoći ću mu maksimalno da što uspješnije odradi šetnju. Neću je voditi van kad kraj nas prolazi sto pasa i milijun učenika i očekivati da ni na što ne reagira i osjeća se dobro. Govorim o svakodnevici. O nečem što je norma i događa se svaki dan. Naravno da ću postepenim radom na njezinoj toleranciji doći do toga da povremeno može izdržati gužvu ili čak malo i potrpiti ako je potrebno. No onda ću biti svjesna toga da će možda trebati dan dva šetnji isključivo u prirodi u miru i tišini, daleko od gužve i vreve. Mi smo odgovorni za to što se našem psu događa i za to kako se naš pas ponaša, a što je najčešće izravna posljedica toga što mu se događa.

KAKO JE SADA NAŠ PAS?

Sada bih se osvrnula i na općenito psihofizičko stanje kao faktor na koji trebamo paziti u okviru prevencije i menadžmenta nepoželjnih ponašanja naših pasa.

Prevelika podraženost (ili zbog uzbuđenja ili zbog straha ili zbog premalo odmora…) kao izravnu posljedicu ima preosjetljivost psa na daljnje događaje. Zato je dio prevencije i menadžmenta problema i svijest o tome da smo odgovorni za općenito stanje svoga psa: za to da ima dovoljno aktivnosti, za to da ima dovoljno odmora, za to da nije stalno izložen nečemu čega se boji, što ga uzrujava, da ga ne kažnjavamo, da se s nama osjeća sigurno i ima u nas povjerenje. Doista je sve povezano u našem suživotu sa psom i direktno utječe jedno na drugo. Ako je naš pas stalno uznemiren iz bilo kojeg razloga, nemamo previše šanse uspješno se nositi s raznim okidačima koje susrećemo u životu, i uz najpažljiviji odabir situacija u koje svoga psa dovodimo.

 

Zima u šetnji Mariborom. Znam da joj nakon takve šetnje idućih nekoliko sati treba mir. Tako ću menadžmentom njezinog stanja prevenirati moguće probleme u ponašanju. Da, recimo, šetnju odmah produžim do jezerca s labudovima, nakon što sam primijetila da ju je gužva jako uznemirila, na labudove bi sigurno nasrnula, iako je već naučila da ih se ne dira.

 

ABC – ZAŠTO SU PREVENCIJA I MENADŽMENT TAKO VAŽNI?

Prije se proučavanje psećeg ponašanja i podučavanja pasa svodilo na dva faktora – ponašanje koje pas napravi i posljedicu koju za to ponašanje dobije, ili kaznu ili nagradu. I podučavanje se fokusiralo na primjećivanje ponašanja koje pas pokazuje i reagiranje na to ponašanje ili nagradom ili kaznom. Dakle, Reks napravi nešto dobro i dobije nagradu ili Reks napravi nešto loše i dobije kaznu/korekciju.

Ponašanje se na engleskom kaže behaviour, B. Posljedica je consequence, C.

Danas se jednaka važnost pridaje onomu što prethodi ponašanju, što ponašanje uzrokuje. Na engleskom se to zove antecedent, A. Najvažnije nam je pitanje ZAŠTO je Reks nešto napravio.

ABC – antecedent, behaviour, consequence. Uzrok, ponašanje, posljedica.

Ako se zapitamo zašto je Reks nešto napravio, i doznamo odgovor, moći ćemo utjecati na uzrok ponašanja, promijeniti ga i tako promijeniti ponašanje. Omogućit ćemo Reksu da odreagira onako kako želimo i da ga za to nagradimo, prije nego što je uzrok uzrokovao ponašanje koje ne želimo.

Na primjer, ako utvrdimo da Reks poludi kad vidi coflek na djetetovoj kapici jer je Reks hrt, a coflek izgleda kao zečji repić, znat ćemo uzrok Reksovog ponašanja trčanja prema cofleku i skidanja djetetu kape s glave. Hrt Reks želi uloviti coflek zekonju, a coflek mu je pred očima.

Dakle uzrok ponašanja je hrtova potreba da lovi zeca u kombinaciji s coflekom koji mu se nađe pred očima. Reksa ne možemo preko noći pretvoriti u drugu pasminu, ali apsolutno možemo menadžirati hoće li Reks kraj sebe ugledati coflek, koliko će cofleka ugledati koliko blizu i koliko puta na dan. I tako ga spriječiti da se sam nagrađuje lovljenjem cofleka, prevenirati skakanje na coflek. Pogledajte kako se za to uspješno nagrađuje naš Reks, iliti Kosi Krešimira Borkovića:

 

 

I onda, ako ga želimo naučiti da ne lovi cofleke na kapama, kombiniramo trening (učenje novog B tako da je C nagrada) s menadžmentom i prevencijom (koji nam omogućuju da kontroliramo A):

  • postepeno ćemo učiti Reksa da ostane miran kad vidi coflek ili napravi nešto drugo umjesto da juri na coflek (recimo pogleda nas)
  • dok to Reksa učimo, pazit ćemo da mu coflek kojega vidi nije preblizu i da ne vidi 3578 cofleka svaki put kad ode u šetnju – i polako ćemo približavati cofleke i ići na mjesta gdje ih ima sve više (možda nikad nećemo moći sjesti s Reksom u kafić ako je s nama za stolom dijete koje ima kapu s coflekom i maše s njom Reksu pred nosom – i toga trebamo biti svjesni!, Reks je i dalje hrt, a coflek zec – ali dijete će moći sjediti za našim stolom s coflekom koji miruje na glavi ili u krilu)

Dakle, nećemo samo čekati da Reks pojuri na coflek jer mi nismo pazili (B je nešto što ne želimo), i voditi ga na mjesta s puno cofleka, i onda vikati ili ga cukati ili ga udariti kad pojuri na coflek (C je kazna). Pazit ćemo na A, na to koliko će Reks cofleka vidjeti u šetnji i iz koje udaljenosti, tako da Reksu omogućimo da ostane smiren kad vidi coflek i dobije nagradu za to što je ostao smiren.

Svijest o A, o uzroku ponašanja, omogućuje nam da provodimo prevenciju i menadžment, da mi odlučujemo kada će se i koliko blizu i koliko često A pojaviti kraj psa. Prevencija i menadžment tako nam omogućuju da najuspješnije psa učimo da na uzrok ne reagira kako ne želimo i da ga prilikom učenja samo nagrađujemo, a ne korigiramo i kažnjavamo. Omogućuju nam da psu omogućimo uspjeh i najbrže ga naučimo da radi ono što želimo.

ZA KRAJ

Za kraj bih ponovila da uzrok za ponašanje mogu biti i okidači u okolini i općenito psihofizičko stanje psa. Naša je odgovornost paziti i na to kakvim okidačima psa u kojoj fazi izlažemo i na to kakvo je svaki dan psihofizičko stanje našega psa, koji se s tim okidačima treba nositi.

Mi smo skrbnici svojih pasa, mi smo za njih odgovorni, a tako često krivnju za njihovo ponašanje prebacujemo isključivo na njih.

Ako smo svjesni svoje odgovornosti, možemo napraviti jako, jako puno na planu prevencije i menadžmenta svih okidača koje pas u svakodnevnom životu susreće, kao i menadžmenta stanja psa u trenutku kada se s njima susreće.

Naši će nam psi biti zahvalni, a nama će život s njima biti neizmjerno lakši.

 

Zima chillaxing na Cresu. Vezana desetmetarskom uzicom da ne može otići u šumu iznad stijena ganjati divljač.