KONTROLA IMPULSA, SAMOKONTROLA

Zašto je tako važna za nas i psa?

Pomislite što sve želite da vaš pas nauči da biste mogli u zajednici funkcionirati bez navlačenja, straha, napetosti i opasnosti? Sigurno to najčešće ima veze s direktnim upravljanjem psećim ponašanjem i prekidom nepoželjnih ponašanja.

Ako imate štene, ne želite da vas nekontrolirano gricka. Kad psu ili psima dajete jesti, ne želite da nasrću na vas i hranu, jedan preko drugoga, kradu vam hranu sa stola, ljudima iz torbica i slično. Ako ste u šetnji, ne želite da pas nekontrolirano trči preko ceste, odlazi od vas pozdraviti možda opasnog psa, juri na cestu za zecom, trči prema strvini. Kad izlazite iz auta, ne želite da pas sam izleti van i možda strada. Ako izlazite iz kuće, opet ne želite da vas divljački vuče van, da izleti prije vas. Primjera ima bezbroj i svaki vlasnik dodatno svoga psa želi naučiti nešto što baš njemu treba.

Ali sve se može svesti pod zajednički nazivnik – mi želimo “kontrolirati” svoje pse zato što je to nužnost za njihovu sigurnost i za skladan suživot.

To možemo postizati na dva načina. Jedan je da mi kontroliramo psa fizički ili naredbama u svim situacijama svaki put iznova. Vučemo na uzici, vičemo Ne! kad želi ukrasti hranu sa stola, blokiramo psa da ne može izaći iz auta…

A možemo pokušati i nešto drugo. Naučiti psa samokontroli.

To znači da naučimo psa da kontrolira svoj trenutačni impuls u skladu s našim željama. Da ga kontrolira sam, a ne jer mu mi branimo da nešto učini.

Da bismo to postigli, psa učimo da u času kad osjeti određeni impuls, uključi mozak i učini ono što smo ga naučili da automatski radi u toj situaciji. Jasno, prvo ga moramo naučiti što da radi u nekoj situaciji.

Opisat ću primjer navaljivanja na hranu na stolu.

Doveli ste kući štene, recimo štene malamuta. Već s dva mjeseca imaju skoro deset kila i vaš im je stolić kraj kauča baš fino na razini ustašca. Stavite sendvič na stol, želite sjesti na kauč, kadli psić pojuri na vaš sendvič. Skačete s kauča, blokirate ga, tjerate ga, vičete Ne!

Ili…

Stavite psića na uzicu prije nego što ste stavili sendvič na stolić. Uzimate sendvič, stavljate ga na stolić držeći psića uza sebe i čim ste stavili sendvič na stolić, date psiću nagradu. Sjedate kraj stolića, cijelo vrijeme nagrađujući psića dok gleda sendvič stojeći kraj vas. Gleda psić sendvič, gledate i vi njega i nagrađujete ga za to što samo gleda sendvič, a ne dira ga. Neće ga ići dirati jer od vas dobiva nešto još finije! Vi ste sjeli, psić stoji, uskoro psić i sjeda. Vi ga i dalje nagrađujete. I tako je psić već u prvom pokušaju naučio da se hranu na stoliću gleda. Vježbate to danima, vježbate i s hranom drugdje. I psiću u naviku uđe da se hrana koja je dostupna ne dira ako mu nije direktno dana.

Pogledajte kako sam nešto slično učila malu Zimu kad je došla. Ja sam je ovdje učila metodom koju bih danas malo promijenila. Ne bih čekala da pokuša uzeti hranu i onda je blokirala, nego bih počela nagrađivati čim bih joj pokazala posudicu s hranom. I onda dok je spuštam itd. Tako da izbjegnem njezine pokušaje i pogreške i postignem tzv. errorless training, učenje bez pogrešaka. Ali i ovako je efikasno i neizmjerno bolje nego kažnjavanje psa kad pokuša uzeti hranu.

Princip i koncepcija su jednostavni. Psu prezentiramo nešto do čega silno želi doći ili ga do toga dovedemo i onda ga brzo i često nagrađujemo nečim jako vrijednim dok to samo gleda, a ne nasrće na to. Bila to hrana, mačka, drugi pas, bicikl, skejter ili bilo što, princip je isti.

Pas tako nauči da će dobiti nešto vrijedno ako suspregne svoj impuls ili da će onda tek moći doći do toga što je želio, bar djelomično ako već ne i potpuno (recimo u slučaju da se radi o mački, nakon što pas odluči ne pojuriti na mačku, dobit će hranu, ali može dobiti i malo ganjanja mačke zajedno s nama, ali jasno da ga nećemo pustiti da ulovi mačku).

Recimo, to nam je korisni alat za učenje navika za susrete s drugim psima. Gle, idu drugi psi i ja bih se igrao. Ali naučio sam da se neću moći ići igrati budem li navlačio kao blesav ili se derao i uzbuđivao, nego se moram smiriti, mirno sjesti ili stati i pogledati čovjeka i onda će me pustiti u igru. Ili psa učimo da se neće moći igrati kad vidi drugoga psa, suspregnut će taj impuls i za to od nas dobiti hranu, igračku, akciju, ili što li mu je već najbolja nagrada (više u članku Kako naučiti psa da ne juri za biciklima, trkačima, drugim psima…) Ovisno što izrađujemo i u kojoj se situaciji nalazimo.

 

Zima i Mako. Dok je Zima bila mlađa, često sam letjela po ulici grabeći se za stupove kad bi ona vidjela mačku.

 

Dakle, vježbajući na taj način možemo psa naučiti puno korisnih navika, kojima dobivamo smirenoga psa u situacijama u kojima bi bez učenja samokontrole navaljivao, uzbuđivao se, divljao, vukao na uzici, urlao.

Učenjem samokontrole izbjegavamo stalni sukob volje sa psom i na njega prebacujemo odgovornost da svojim odlukama izaziva za sebe dobre posljedice.

Ako pse naučimo donositi dobre odluke, učinili smo silno puno za svoju kvalitetu života i njihovu kvalitetu života.

Pročitajte izvrstan članak Michaela Baugha o ljudima, psima i kontroli.