BOLJE SPRIJEČITI NEGO LIJEČITI – PROAKTIVAN ODGOJ I PODUČAVANJE

Zimu sam od uzgajivača dovela kući s deset tjedana. Kad sam joj prvi put počela pripremati hranu, dojurila je do mene i počela lajati kao blesava. Potpuno me iznenadila! Nisam imala štene deset godina, a Astra je i kao štene bila tiha i mirna. Zima se derala iz petnih žila kad god je nešto htjela komunicirati (to sam otkrila tek poslije). No taj prvi dan u tili čas našla sam se u situaciji u kojoj ja stojim sa zdjelom s hranom u rukama, a malo štene urla na sav glas. I što sad?

Načas sam ostala zatečena. Znala sam samo da želim isti čas prekinuti to ponašanje!

Što bi čovjeku prvo palo na pamet? Naravno, da ponašanje prekine korekcijom. Ne, prestani, šuti, dosta! Ili čak pljus po dupetu. I opet, ne čudim se. Time smo bombardirani, okruženi, ne razmišljamo dalje od toga.

Ja sam, srećom, već mnogo godina prije počela razmišljati o takvim situacijama i u rukavu sam imala jedan puno moćniji alat za promjenu takvoga ponašanja. Staru uzrečicu “Bolje spriječiti nego liječiti!” Proaktivno djelovanje. Utjecanje na psa prije nego što zalaje, u ovome primjeru, da bih ga mogla nagraditi za to što ne laje i tako ga naučiti da želim da ne laje u toj situaciji.

No kako, ako je već pas počeo lajati? Taj čas prvo ću prekinuti ponašanje, ako se već događa. I kao slon ću si zapamtiti da se u toj situaciji to može dogoditi i idući put u situaciju ću ući spremna za to da lajanje preduhitrim. Sada ću objasniti. Da prekinemo prvo to lajanje, ali bez korekcije. Kako? Prekinut ćemo ono što lajanje uzrokuje, a to je ovdje kontekst pripremanja hrane. Dakle, mijenjam kontekst. Radim sljedeće:

Ostavljam zdjelu i odlazim natrag u sobu. Zima odlazi za mnom i više ne laje jer se zdjela ne priprema.

U tih deset koraka koje radim simo-tamo, smišljam plan. Ako sam spora jer je južina, sjest ću i razmisliti.

 

Mala je slatka, ali je vragu iz torbe ispala!

 

Što želim postići? Da Zima bez mojih uputa nauči šutjeti dok se priprema hrana. Ne želim da joj svaki put moram govoriti “A sad nemoj lajati” kad idem pripremati hranu. Želim da to zna sama. Kad vidim da se priprema zdjela, trebam šutjeti. Dakle, želim da joj uputu da kontekst, situacija u kojoj se nađe. Do toga da joj kontekst bude uputa proaktivnim ću je podučavanjem dovesti ja. Ovako:

Vraćam se u kuhinju do zdjele, ona ide za mnom. Isti čas kad je došla do mene, koja sam sad kraj zdjele, prije nego što je stigla zalajati, ja joj na pod spuštam nagradicu. Kad je pojede, odmah spuštam drugu. Pa treću. I tako dalje, bacam ih tako često da ona i ne stigne zalajati jer jede. A ja dotle pripremam hranu.

Što Zima uči? Aha! Nagradice padaju s neba dok sam kraj zdjele i šutim, a zdjela se priprema.

Idući korak. Kad pojede nagradicu, čekam da digne pogled prema meni i zdjeli i onda joj brzo dam nagradicu u usta. I tako nekoliko puta i za koju minutu Zima se sama od sebe i sjedne jer joj je tako lakše gledati gore u zrak odakle dobiva nagradice.

Nagradice stižu i dalje. Na kraju se spusti i zdjela, koju je dočekala mirno sjedeći i šutke. I Zima je naučila da je zdjelu s hranom dobila nakon što je šutjela i sjedila. To je to!

U idućih nekoliko dana nagradice sam joj davala sa sve većim razmakom. Pazila sam da ne čekam predugo da ne počne lajati, a i da ih dajem ipak sve rjeđe jer poanta nije da stalno dobiva nagrade dok čeka hranu. I za dva-tri dana nagradice više nisu bile potrebne.

Zima je naučila da se u situaciji čekanja hrane šuti i mirno čeka. Situaciju sam tijekom učenja ja proaktivno organizirala da joj omogućim da lekciju uspješno svlada, nisam čekala da se to dogodi samo od sebe. Prvi i najvažniji korak bio je proaktivno djelovati prije lajanja, a ne reaktivno djelovati na lajanje.

To je princip proaktivnog odgoja i podučavanja.

Primjer koji sam dala opisuje kako prevencijom i menadžmentom možemo tako odgajati i podučavati u situacijama kad trebamo intervenirati da bismo uspjeli djelovati prije pojave neželjenoga ponašanja.

Tako su i Ips i Zima na naslovnoj slici naučili da ne izlaze iz auta dok ne čuju “Može”. Nismo čekale da pokušaju iskočiti i onda vikale Ne! ili ih gurale natrag. Čim smo otvorile prtljažnik, dobili su nagradu prije nego što su pokušali iskočiti. Dakle, za sjedenje u prtljažniku. I onda kad bi tako ostali mirno sjediti, pustile bismo ih van.

No ima veoma mnogo situacija u svakodnevnom životu u kojima nam pas sam od sebe “ponudi” ono što želimo da radi, ali mi to jednostavno ne registriramo kao trenutak pogodan za učenje.

Međutim, takvi trenuci izostajanja nepoželjnog ponašanja ne samo da su pogodni, nego najpogodniji za odgoj i podučavanje! Ako to želimo činiti proaktivno. O čemu konkretno govorim?

Strašno puno toga što želim svoje pse naučiti naučila sam ih ovako. Rekla sam “Da!” i dala nagradu u trenutku kad je pas registrirao za mene potencijalno problematičnu situaciju, a još nije reagirao onako kako ja ne želim – nije potrčao, nije zalajao, nije povukao na uzici, nije išao pojesti s poda, nije skočio, nije se prestrašio, nije se previše uzbudio, nije poželio otjerati, nije se poželio posvaditi i tako dalje. Kao što je prikazano na ovome plakatu:

 

Riječ Da! ovdje je marker, označivač poželjnoga trenutka, kao i kliker, a o tome više pišem u objavama Kliker trening i Potiskivanje ili mijenjanje ponašanja.

Mi ljudi skloni smo tomu da uopće ne registriramo ili ignoriramo trenutke u kojima se naš pas ne ponaša zločesto i neposlušno i ne radi ono što nam se ne sviđa. Kao da samo čekamo da pas nešto pogriješi i onda tek reagiramo.

Tako propuštamo bezbroj prilika tijekom dana u kojima aktivno, proaktivno, možemo svoga psa učiti kako želimo da se ponaša.

Ne samo to, nego propuštamo i trenutke u kojima ćemo pomisliti “Ajme, kako je moj pas dobar!” Primjećujemo samo trenutke u kojima je naš pas zločest.

Trenutke pogodne za proaktivni odgoj i podučavanje možemo pronaći u skoro svakoj sekundi suživota sa psom. Razmislite. Iskoristite ih! Ja sam tako svoje zloglasno neposlušne i tvrdoglave malamute naučila sve dobre životne navike!

Pogledao si mačku, a još nisi potrčao? To!

Pogledao si psa ispred balkona, a još nisi zalajao? To!

Prišao si blizu kobasici na stolu, a još je nisi pokušao pojesti? To!

Počeli smo hodati na uzici, a još nisi potegnuo? Tooooo! Milijun puta to! I brzo ćeš naučiti ne potezati na uzici.

To je esencija proaktivnog odgoja i podučavanja:

Bolje spriječiti nego liječiti!

 

Moje cure i ja u skladnom suživotu postignutom proaktivnim odgojem i podučavanjem