ŠTO ME LUDA ZIMA NAUČILA

Zimu sam kući dovela s deset tjedana. Prvu je večer kao manijak trčala po kući amo-tamo, grizla loptice, navlačila igračke, ludovala, lajala. Ujutro se probudila u pet (i ne samo to jutro!) i odmah navinula na 11. Nije znala što bi prije dohvatila, srušila, kamo bi trčala i što da općenito radi s vulkanom energije koji je imala u sebi otkad bi otvorila oči.

Svi znamo za uzrečicu “Umoran pas, sretan pas”. Nikad prije nisam imala tako “ludog” psa i mislila sam, kako to najčešće ljudi misle, da tog aktivnog psa trebam intenzivnim aktivnostima što više izmoriti u danu da bi se ispucao i bio miran.

UMORAN PAS, SRETAN PAS?

Između ostaloga, Zimi bih bacala lopticu i navlačila se s njom s igračkama. Već nakon nekoliko minuta lovljenja i griženja loptice koja skviči, oči bi joj otišle u križ i počela bi nekontrolirano i mahnito lopticu gristi i stiskati onim brzim, luđačkim ugrizima. Prestala bi na mene reagirati, na išta što tražim od nje. Ako bih je slučajno primila, grizla bi i mene, otimala se, srce joj je luđački lupalo i bacakala bi se potpuno izbezumljena. Nakon toga se dugo nije mogla smiriti i bila je puno osjetljivija na sve pokrete, zvukove i mirise u okolini.

 

Mali vrag oduvijek se volio navlačiti.

Osim toga, bilo kakvo mahanje rukama oko nje u par sekundi rezultiralo bi griženjem tih ruku. Isto tako trčanje kraj nje, odmah bi grizla noge. A kako se svi ljudi igraju sa štencima? Mašu rukama i tako ih zovu na igru ili trčkaraju da trče za njima. (Također, ili im do iznemoglosti bacaju lopticu!)

Po kući bi mahnitala, trčala, skakala, čupala, lajala i stalno tražila neku akciju sa mnom, koju je na početku i dobivala, sve dok se ne bi srušila potpuno fizički iscrpljena. Vani se histerično trzala na svaki prolet ptice, trčanje mačke, djeteta, loptu koja leti, cimala na svaki zvuk, lajanje psa itd.

Jako se teško smirivala. Kad bih ja zaključila da je sada dosta akcije, ona bi već bila u tako pobuđenom stanju da se jako dugo nije mogla smiriti.

Kao da je jedno vuklo drugo, iz dana u dan situacija je bila sve gora. Sve je manje spavala, bila je sve osjetljivija na podražaje, radila je sve veći nered i ljude u interakciji grizla sve više.

Vrlo ubrzo postalo mi je jasno da sve to skupa nije nimalo dobro i da nešto trebam poduzeti, i zbog sebe i zbog Zime. Tako vječno izbezumljenom psu ne može biti dobro i to ne može za njega biti zdravo, pomislila sam. A i meni je život s takvim psom bio neizmjerno naporan i histeričan. Počela sam intenzivnije čitati o tome, stekla više znanja, potvrdila svoje pretpostavke  i bacila se na posao.

ZNANJE JE IMANJE

Naučila sam da je Zima jedan od onih pasa koji vrlo brzo i intenzivno reagiraju na podražaje i zato vrlo brzo i lako dospiju u stanje prevelike pobuđenosti/uzbuđenosti. Drugim riječima, vrlo malo joj treba da joj se organizam jako aktivira – bilo da se radi o uzbuđenju zbog veselja ili iščekivanja nečeg ugodnog ili zbog nelagode i straha i očekivanja nečeg neugodnog. To je s jedne strane jako dobro za jednoga malamuta. Brzo će uočiti medvjeda i pobjeći ili uočiti plijen i efikasno ga uloviti. I jedno i drugo odlične su sposobnosti za preživljavanje. No ako je prečesto i predugo izložena podražajima koji u njoj izazivaju tako intenzivnu pobuđenost, bilo od ugode ili od neugode, doći će u kronično stanje prevelike pobuđenosti.

 

Treba znati prepoznati znakove prevelike pobuđenosti

 

Već po uvodnoj pričici o Zimi možda vam je jasno zašto je to loše. Pas je stalno uznemiren. Toliko da teško dopirete do njega, ne čuje vas i ne reagira. Divlja i luduje. Teško se može fokusirati na zadatak ako nešto radi. Kod kuće i vani teško se smiruje i stalno nešto od vas traži.

Osim toga što izvana vidimo, u tijelu se događaju određeni procesi. Stalno su povišene razine hormona koji se izlučuju u stanju pobuđenosti, a koji onda remete normalno funkcioniranje organizma i tako ugrožavaju zdravlje psa.

Zbog toga je, također, pas sve više osjetljiv na daljnje podražaje. Otprilike kao kad smo mi zbog nečega strašno uzrujani, ili pak strašno uzbuđeni, i onda skočimo tri metra u zrak kad iza nas auto iznenada potrubi. A da smo smireni, ili možda žvačemo najdraži burek, možda bismo trubu jedva i registrirali.

Mnogo toga odlično je opisano i u članku Sare Reusche Too Much of a Good Thing.

NA PRAVOM PUTU

Dakle, kombinacija Zimine velike osjetljivosti na podražaje i moga neznanja i posljedično sve većeg gomilanja podražaja kojima je prečesto izlažem, dovela je do toga da se Zima osjeća i ponaša sve gore i mene sve više izluđuje.

Zato sam joj odlučila pomoći, i to ovako.

Menadžment situacija koje uzbuđuju/uznemiruju

Izbjegavala sam situacije pune podražaja, u kojima će se previše uznemiravati ili uzbuđivati, a omogućavala joj situacije u kojima će se smirivati. Zato sam:

1. svaki dan išla u prirodu, recimo u šumu, gdje će puno toga novoga pronjuškati, istražiti, gdje će se kretati uz minimalnu interakciju sa mnom i s drugim ljudima ili psima (umjesto da su većina šetnji gradske šetnje)

– kretanje vlastitim tempom psa istodobno i kvalitetno umara i smiruje; slobodna u prirodi može se istrčati kad joj paše, a polako hodati kad joj paše i kad želi nešto ponjušiti, što je dodatno usporava

– slobodno njuškanje mnogo novih mirisa također psa istodobno i kvalitetno umara i smiruje – njuškanje je za psa prirodno i jedna od najvažnijih psećih potreba

– istraživanje nove okoline također umara i mentalno stimulira, ali bez naglog skakanja adrenalina

– nema gradske buke, kretanja velikog broja predmeta, ljudi i gradskih životinja – nije izložena podražajima koji je prenaglo i prejako stimuliraju

 

Šetnja s pogledom na Julijske alpe

 

2. svaku interakciju s brzim kretanjem ili plijenom/igračkom prekidala sam PRIJE nego što bi se ona previše uzbudila, tako da se poslije brzo mogla opet smiriti

3. ljude koji se druže sa Zimom zamolila sam da budu smireni, da ne bacaju lopticu sto puta, ne mašu s igračkama bez moje supervizije, ne mašu rukama oko nje, ne trče oko nje – tako da je ne dovode u preuzbuđeno stanje

Navika smirenosti

Svime što sam gore navela svaki dan sam gradila naviku njezinog uma, emocija i tijela da im temeljno stanje bude smirenost.

Nakon svake aktivnosti učila sam je da je vrijeme za odmor i spavanje. U povratku iz šume, dala bih joj jesti i stavila bih je u mirnu prostoriju/boks sa žvakalicom ili lizalicom, koje će je dodatno umiriti i uvesti u san. Pazite, nisam ludog psa zatvarala u boks kao kaznu da se sam od sebe izvoli smiriti!

Nakon igre, a koju sam prekidala prije prevelikog ludovanja, dala bih joj hranu za zamjenu i smirivanje (recimo da je potraži u snufflematu), onda ili žvakalicu za daljnje smirivanje ili masažu i mirno glađenje uz moj miran ton glasa. Zatim bih je stavila u mirnu prostoriju/boks na odmor bez interakcije sa mnom.

Na boks sam Zimu odvojeno VRLO postepeno navikavala. Detaljnije u posebnoj objavi. Tako sam je dobro naviknula da joj je boks postao KUĆICA MIRA, mjesto u koje se često sama zavuče kad joj je svega previše i tako mi također da do znanja da joj treba potpuni mir! Boks je u spavaćoj sobi prekriven dekom, tako da bude prava mirna jazbinica. Na primjer, tako je cijeli jedan dan provela u boksu nakon kastracije, sama od sebe. “Svijete, ne diraj me.”

Odmor je iznimno važan za sposobnost samoregulacije. Dovoljno odmora i navika odmaranja direktno utječu na ponašanje psa.

 

 

Jasan početak i kraj aktivnosti i čvrste životne navike

Za svaku aktivnost Zimu sam naučila signal koji znači “počinjemo, sada nešto tražim od tebe” i signal koji znači “gotovi smo, sada si slobodna i ništa više ne radimo”. To joj omogućuje da nije stalno u iščekivanju, nego zna kad se nešto od nje traži, a kad je prepuštena sama sebi i može raditi što god hoće. Malo po malo, mojim dosljednim ponašanjem, to “što god hoće” postalo je uvijek odmaranje. Trebate biti dosljedni. Ako je gotovo, onda je gotovo. Jer ako vas pas moljakanjem daljnje pažnje privoli na interakciju, sve pada u vodu.

Crno-bijeli svijet, jasna struktura, dosljednost i čvrste navike uvelike pridonose sigurnosti i smirenosti. Ako pas nikad ne zna što se od njega kada očekuje, jasno da će biti pobuđen i nemiran i možda uvijek nešto pokušavati.

Na to izravno utječu čvrsto naučene navike u određenim životnim situacijama. Na primjer, ako se ja negdje zaustavim, Zimi je navika da se zaustavi kraj mene i smiri, a ne da nešto zahtijeva ili luduje ili pokušava nekamo otići. U objavi Poslušan pas pišem više o učenju životnih navika.

 

Već kao jako mala Zima je naučila puno o navici smirenosti. Nakon istraživanja dvorišta smjestila se kraj Astre, umjesto da luduje s igračkama ili od mene nešto stalno traži.

ŠTO SMO POSTIGLE

Zima je iznimno osjetljiva na podražaje i to se neće promijeniti, takva je došla na svijet. I zato vrlo brzo reagira dok nešto radi, kad se od nje nešto traži. Kad je potrebno, iz smirenosti će vrlo brzo postati aktivna. A kad je njezino tijelo steklo naviku smirenosti i ravnoteže kao stanja koje prevladava u danu, otpornija je na pobuđivanje. Više joj podražaja treba da dospije u previše pobuđeno stanje i lakše se iz njega spusti natrag u odgovarajuće stanje aktivnosti ili u smirenost i ravnotežu. Lakše podnosi gradske šetnje, gužvu i gungulu ako se u njima nađe. Njezin je prag tolerancije puno viši.

No ja i dalje svaki dan jako pazim na to u kakvom je ona stanju i kako joj aktivno mogu pomoći da ne dolazi u stanje prevelikog ushita ili prevelike nelagode. Baš zato što znam koliko se lako to dogodi i koliko ona želi surađivati, neću dopuštati da je dovodim u situacije koje su joj jednostavno previše, uza sve što smo postigle. Pomoći ću joj da može sama sebi pomoći.

Na primjer, kad idemo u pseću školicu, uvijek na istoj lokaciji, Zima se počne uzbuđivati čim stignemo na parkiralište. Obavezno je prije početka školice prošećem uokolo pola sata da iz sebe izbaci dio tog uzbuđenja prije nego što očekujem od nje da smireno prođe kraj pasa i bude mirna uz mene u školici. Neki dan zbog kiše to nisam učinila, nego smo ravno iz auta krenule do svoje grupe. Zima je cijelo vrijeme od auta do grupe zavijala i cvilila jer je bila previše uzbuđena, a ja joj nisam omogućila da to iz sebe drukčije izbaci i uspije se samoregulirati tijekom istraživanja, njuškanja i hodanja. Za zavijanje sam bila kriva ja, a ne ona.

Kad smo kod samoregulacije, time što sam svjesna važnosti ravnoteže tijela i uma omogućila sam joj da se nauči samoregulirati u trenucima koji su joj po prirodi iznimno uzbudljivi.

Tako smo došle i do toga da ludo ubija igračku, ali pustit će je kad je zamolim i neće je napasti opet prije nego što joj dopustim:

 

 

Ako joj danas dam lopticu, nekoliko puta će potrčati za njom, sa zadovoljstvom će je grickati i bacakati neko vrijeme, ali neće sama sebe odvesti u mahnitost niti u opsesivnu fiksaciju na lopticu. Ako sretnemo mačku, lakše ću je dobiti da se zaustavi i odreagira na mene, ili će se zaustaviti sama. Neki dan smo prilazile haustoru, ona je odjednom metar od vrata naglo stala i u nešto se iza sebe zagledala i tako stajala kao kip. Ja sam se okrenula i dva metra od nas vidjela mačku kako sjedi na ogradi. Samo sam mirno rekla “Ajde, pusti je, idemo doma”. I Zima je mirno ušla u haustor. Da tijelo nije naviknuto na smirenost, kad bi bilo naviknuto na vječnu intenzivnu uznemirenost i pobuđenost, letjela bih za njom na tu mačku prije nego što bih se stigla i snaći.

Danas Zima najveći dio dana provede krmeći ko prase. Kad ja kažem da je akcija, aktivira se, taman koliko treba da može učiti vrlo brzo i uspješno odraditi sve zadatke. Ali ne odlazi “u crveno”, ne izluđuje samu sebe ni sve oko sebe. Kad kažem da se sada treba smiriti, bez problema se smiri. Kao što sam već istaknula, osim što je meni suživot s njom tako puno lakši, osim što je puno lakše s njom nešto raditi, to je veoma važno i za njezinu dobrobit, njezino psihičko i fizičko zdravlje.

 

Igman i Zima, dva frendića opuštena u prirodi

KAD ZNAŠ VIŠE, POSTUPAŠ BOLJE

Na početku sam rekla da je moja najvažnija pogreška bila nuđenje što više aktivnosti Zimi da bi se “ispucala”. To je ubrzo dovelo i do toga da je pokušavam fizički kontrolirati jer ni na što nije reagirala. Te su dvije stvari izravno povezane.

Često vidim da ljudi preuzbuđene pse smatraju zločestima i neposlušnima. To onda rezultira pokušajima korigiranja psa koji skače, grize ili slično, koji obično završavaju neuspješno (jer tako napetost u psu samo još više raste). Dobivate začarani krug sve luđeg psa i vaših uzaludnih pokušaja kontroliranja toga psa.

Ili misle, kao što sam i ja, da psa samo treba izmoriti. Što često završi tako da pas može i želi sve više i sve se manje odmara. Osim što je stalno pobuđen, još stječe i fizičku kondiciju. I opet dobivate začarani krug.

Također često kod ljudi koji nešto rade sa psima vidim da imaju potrebu što više nabrijavati pse da bi onda oni što bolje radili, logika je koja stoji iza toga. No ti su psi često “u crvenom”, potpuno preplavljeni uzbuđenjem i nisu u stanju razmišljati, fokusirati se, niti možda uopće registrirati što vodič od njih traži. Osim toga, već sam spomenula i zašto je to za njihovo zdravlje loše i zašto je teško “kontrolirati” takvoga psa.

Sara piše i o tome u članku High Drive Dogs i govori u podcastu genetičarke Jessice Hekman. Isječak: “I think that there’s a lot of misinformation out there about, we hear “high-drive dog” and what a high drive dog is and what that looks like. Because I think a lot of the breeders are breeding frantic behavior. And breeding dogs who can’t turn off, thinking that that’s “high-drive.” To me drive is the ability to focus and complete a task.”

Svime ovime ni slučajno ne želim reći da psi trebaju biti mrtva puhala i dosađivati se na kauču po cijele dane. Želim reći da na skali od 1 do 100 ne postoji samo 1 ili 100, samo dvije krajnosti – pas koji letargično ne radi baš ništa i pas koji mahnito i histerično stalno radi previše toga. Postoje i svi brojevi između, na kojima je pas više ili manje pobuđen, ima veću ili manju razinu energije i može više ili manje pritom dopirati do svoga mozga. Svijest o tome omogućit će nam da promijenimo uzrok kronično prevelike pobuđenosti ako je primijetimo i tako ćemo sa psom uspješnije živjeti i bilo što raditi, a pas će živjeti kvalitetnije, bit će zadovoljniji i zdraviji.

 

Graničarski koliji Dar i Kaos Paule Pincetić mirno čekaju svoj red za agiliti, a kad krenu u akciju, od sebe će dati 150 %