Upravo mi se u večernjoj šetnji sa Zimom po milijunti put dogodilo nešto što je izravna posljedica glavne pogreške koju sam radila dok je bila mala, s ciljem socijalizacije. Ispred ulaza u zgradu sreli smo tatu i sina, nepoznate ljude, nečije goste. Sin je pružio ruku prema Zimi, Zima ju je ponjušila, malo oklijevajući. Ubrzo je ustuknula i zalajala na dijete. Dijete se prestrašilo. Zima se prestrašila još više.
Prije nastavka samo da kažem kako ovo nije sveobuhvatan tekst o socijalizaciji. Tekstove o tome možete naći u blogovima hrvatskih stručnjaka koje sam navela u Preporukama. Preporučujem i blog južnoafričke trenerice i bihevioristice Taryn Blyth, u kojem ima i više članaka o socijalizaciji.
Ovim tekstom želim vam prenijeti neke spoznaje do kojih sam ja došla nakon svojih pogrešaka, a koje često vidim da i drugi čine.
Kad sam dobila Astru, kao štene od 2,5 mjeseca, nisam uopće razmišljala o socijalizaciji, ali imala sam ludu sreću. Ona se jednostavno rodila kao malo dijete cvijeća i debelokožac. Ništa ružno što bi joj se dogodilo nije ostavljalo previše traga na njoj. Poslije svega se samo onako kao u filmu digla iz prašine, stresla i išla dalje. Nasmiješena. Tako sam je kao bebu odvela u pseći park i, kao što to često ondje biva, cijeli čopor pasa uskoro ju je počeo naganjati i valjati po podu, a vlasnici su mi rekli neka ne interveniram jer se mora naviknuti. I nisam intervenirala, Astra se prestrašila, ali to nije ostavilo nikakve posljedice na nju. I dalje je jako voljela pse. Ako bi je netko napao, branila se kao zmaj, ali osim toga se lijepo sa svima družila. Što se navikavanja na grad tiče, odmah smo krenule na glavnu ulicu među tramvaje, autobuse i u hrpe ljudi. Ona bi se tu i tamo prestrašila, ali vrlo brzo na sve se naviknula i nije joj bilo problem.
Kad sam 10 g. poslije dobila Zimu, odlučila sam sve napraviti po pravilima službe. Tada sam već bila svjesna koliko je socijalizacija važna i koliko se čovjek mora potruditi oko nje do 4. mjeseca života šteneta. Pročitala sam puno toga i napravila popis svega što moje štene mora doživjeti i koga sve mora upoznati do tada. Zapamtila sam si i da svi doživljaji trebaju biti ugodni i uz moju potporu.
I opet sam uspjela lijepo uprskati stvar.
Prvo, Zima je na svijet došla potpuno drukčija od Astre. Strašno je osjetljiva na sve podražaje. Na sve zvukove, pokrete, mirise i raspoloženja bića oko sebe ekstremno intenzivno reagira. Sva loša iskustva zapamti kao slon i poslije na išta slično vrlo burno reagira. Koliko god sam je polako nastojala privikavati na zvukove i užurbanost grada, svaki joj je dan to sve teže padalo. Krenule bismo van iz zgrade. Ako bi u našoj uličici na Črnomercu prošao motor, pa izletio golub iza ugla i onda prema nama iznenada naišao čovjek, to bi bilo dovoljno da se izbezumi, počne odbijati nagrade i trza se na svaki idući zvuk i pokret koji čuje. Morala bih je odvesti kući u mir.
I takvo štene, ne znajući još tada da je takvo, ja sam samo prvi dan nakon što je došla k meni ostavila kod kuće u miru i već drugi dan krenula revno provoditi svoj plan socijalizacije. Svaki dan sam imala goste, išla u goste, išla na neko novo mjesto.
Ispravno bi bilo da sam je ostavila doma u miru bar tjedan dana da se prvo privikne na novi dom. To vrijedi za sve psiće, a kamoli psiće koji su tako osjetljivi kao Zima.
To je bila prva pogreška.
Drugo, apsolutno sam pretjerivala u broju događaja u danu i nisam joj davala dovoljno vremena svaki dan da se odmori i sve te događaje procesuira. I opet je ona posebno loše na to reagirala, ali treba to imati na umu za sve štence. Nije ih dobro stalno svugdje voditi sa sobom, apsolutni im je prioritet mir i san kod kuće cijeli ostatak dana nakon što su u danu doživjeli jednu ili dvije nove stvari.
Treće, i vjerojatno najvažnije, pogrešno sam shvatila što znači “upoznati i doživjeti” nešto novo. Shvatila sam to kao INTERAKCIJU sa svim ljudima i psima koje srećemo. Htjela sam da stekne pozitivna iskustva s ljudima i svakomu na cesti tko bi htio dala bih hranu da joj da. A htio je skoro svatko, naravno, bila je preslatko štene.
I što sam time dobila? Budući da Zimi nije bilo nimalo ugodno da joj ljudi prilaze i saginju se prema njoj, to joj je bila puno preintenzivna interakcija. I moj je način socijalizacije zacementirao njezinu nesigurnost s ljudima.
Zašto? Zato što je naučila da će sa svakim čovjekom koji joj se obrati MORATI ići u interakciju. I to za nju vrlo neugodnu interakciju. Puno veći čovjek saginje se prema njoj, gleda je u oči i pruža ruku u nju. Usto, čovjek će imati hranu za nju. Hranu bi htjela, ali čovjeka se zapravo boji. Možda će posegnuti za hranom ako joj se nudi, ali brzo će htjeti odskočiti i maknuti se. U njoj je kovitlac suprotnih osjećaja, zbog kojih je samo još nesigurnija. I tako sam dobila situacije kao s ocem i sinom s početka priče, gdje Zima krene prema ponuđenoj ruci, ali kad vidi da nema hrane, brzo odskoči i zalaje. Nekad i ima hrane, ali prestrašeno će je uzeti i ustuknuti.
Što sam trebala raditi? Trebala sam je učiti da je normalno vidjeti ljude OKO sebe, ali BEZ interakcije. U najvećem broju slučajeva. (A kad ima interakcije, da bude isključivo takva da ona dođe do čovjeka sama ako to želi.) Dakle, da joj ja dam hranu, na primjer, kad vidi čovjeka u blizini, i onda se malo i maknem od njega, da je ne prisiljavam da idemo još bliže. Ili da jednostavno negdje sjednemo i ja je nagrađujem za to što gleda svijet oko sebe, koji je ne dira i koji ona ne treba dirati. A istodobno polako i planirano organiziram susrete s meni poznatim ljudima kojima ću dati točne upute kako da se ponašaju. Sigurno ne tako da se naginju nad nju i u nju guraju ruku.
Znam da je problem što apsolutno svi ljudi misle da imaju pravo dirati tuđe pse. I da se ne bih uspjela obraniti od pokušaja ljudi da diraju moje malo štene. Ali da ja nisam imala plan Zimu “tjerati” u interakciju s nepoznatim ljudima na cesti, ne bih joj napravila baš takav problem. Aktivno bih izbjegavala da joj nepoznati prilaze, koliko god mogu (npr. ne bih odmah išla na mjesta gdje ima puno ljudi), a istodobno bih planiranim susretima s ljudima gradila polako njezinu otpornost i pozitivne asocijacije.
Usto su nam se tih prvih nekoliko dana dogodila i nepredviđena ponašanja nekih gostiju koja su uplašila Zimu i iznenadni susreti s ljudima iza ugla koji su je prestrašili, ali moja pogreška traženja interakcije s nepoznatim ljudima na cesti najveći je krivac za takvu Ziminu nelagodu, i dan danas, u trenutku kad čovjek prema njoj pruža ruku.
Ako i nemate psa kao što je Zima, nego kao što je Astra, koja je ljude obožavala, pogreškom interakcije s većinom ljudi koje srećete također si možete napraviti velik problem. U tome ćete slučaju dobiti psa koji vas vuče na svakog čovjeka kojega vidi i previše se oko ljudi uzbuđuje.
Identičnu sam pogrešku napravila i sa psima. O tome pišem i u objavi Reaktivnost – slučaj Becky i Zime. Mislila sam da Zima treba ići u interakciju sa svakim psom kojega vidimo na cesti te sam je vodila i u pseće parkove, da upozna što više pasa. Mislila sam kako ću sada, s većim znanjem, lako izbjeći situacije kakva se dogodila s Astrom, kad ju je naganjala hrpa pasa u parku.
Kako sam grdno pogriješila! Zbog odlaska u pseće parkove dogodile su nam se dvije strašne stvari.
Prvo, Zima je naučila ići divljati sa svakim psom kojega vidi. Kad joj to na cesti na uzici nisam dopuštala, počela je divljati od silne želje da dođe do psa. Trgati se na uzici, zavijati i urlati. Uskoro se ta neispunjena glasna želja pretvorila u frustraciju i bijes, u konačnici. Kad bi u takvom stanju neki put i uspjela doći do psa, a znalo se dogoditi, na psa bi onda i nasrnula jer bi već bila puna nagomilane frustrirane energije.
Drugo, uza svu moju budnost dogodili su nam se napadi. Jedan veliki mužjak u nekoliko se navrata zaletio s drugoga kraja parka, gdje ga nisam vidjela, i napao Zimu, koja je tada imala 4-5 mjeseci. Bacio bi je na pod i uhvatio za vrat režeći. Dan-danas Zima nasrće na velike mužjake koje sretne, a koji su možda stariji ili slabiji pa ih se usudi napasti. Zapravo želi napasti i mlade, ali njih se previše boji. To je prenijela i na druge pse. Ako joj bilo koji nepoznati pas prenaglo priđe, prvo će ga napasti, onda će pitati tko je i što hoće od nje. Sve je to posljedica napada pasa u mladosti, koje si je dobro zapamtila i na njih reagira tako.
Ako i nemate psa koji na traume reagira tako kao Zima, posljedica odlaska u pseće parkove s vašim štenetom bit će navika ludovanja sa svim psima koje vidi i završit ćete s gadnim problemom. Sa psom toliko preuzbuđenim u društvu drugih pasa da ćete s njim teško izlaziti na kraj. Možete vi od psa tražiti da sjedne prije ulaska u park i onda ga tek pustiti, ali boravak u parku jednostavno stvara naviku prilaženja svakom psu bez pitanja i zatim doživljavanja uzbuđenja preko svake granice tijekom igre.
Niti slučajno ovime ne želim reći da psu trebamo braniti igru s drugim psima!
Većina je pasa željna igre, a pogotovo štenad. Ali to štenetu trebate omogućiti tako da dogovarate susrete s prijateljima sa psima za koje ste sigurni kakvi su. Onda možete i prekidati igru kad uzbuđenje postane preveliko i psima omogućiti malo odmora prije nastavka igre. Strukturirate susret tako da se psi malo igraju, malo njuše i istražuju, malo nešto vježbaju s vama. Tako će naučiti i da nisu prepušteni sami sebi tijekom igre i naviku malo smirenije interakcije sa psima. Također ćete izbjeći veliku vjerojatnost ružnih iskustava u parkovima, gdje su psi najčešće preuzbuđeni, a ljudi premalo zainteresirani za to što njihovi psi rade.
Što se mene i Zime tiče, ja se i danas grizem zbog svojih pogrešaka, koje su njoj kao takvoj osobito loše sjele. Ali što se može, život je takav. Važno se uvijek preispitivati i učiti. Kad znamo više, postupamo bolje!