POSLUŠAN PAS

Malamut je u moj život došao sasvim slučajno. Astru sam dobila na dar nakon što sam ostala bez svoje stare dobermanke, spašene s ceste. Da mi danas netko kao iznenađenje pokloni malamuta, ubila bih ga, a i uzimanje polarne pasmine bez vrlo temeljitog istraživanja smatram vrlo neodgovornim. Ali eto, život piše romane.

Prije nje imala sam samo spašene pse, prestrašene, koji se ništa nisu usudili i samo su se držali mene i bili manji od makovog zrna. Sve je nekako funkcioniralo bez prevelikog mog stručnog znanja o psima i podučavanju. Ja bih podviknula, oni bi poslušali, i to bi bilo to.

Kad sam dobila malamuta, kao pravi štreber kakav jesam išla sam malo čitati o njima. I pala u nesvijest!

Neposlušni, tvrdoglavi, dominantni, zahtjevni, bježe, ne zanima ih čovjek… Odmah sam odlučila naći trenera i školicu da dovedem u red tog potencijalno strašno neposlušnog psa. Ako ste pročitali početnu stranicu o meni, znate kako je to završilo.

U međuvremenu sam jako puno naučila o malamutima, potpuno promijenila mišljenje o tome kakvoga psa smatram poslušnim i stekla veliko znanje o tome kako da tu poslušnost postignem.

Pa da krenemo.

ŠTO JE TO ZA MENE POSLUŠAN PAS?

Da vidimo najprije o čemu govorim kad kažem poslušan pas. Vjerojatno svatko ima neku svoju ideju o tome, a najčešće je to “pas koji smjesta posluša naredbu”. Moje je viđenje poslušnosti poprilično drukčije. Za mene je poslušan pas:

Pas koji s nama ima tako ČVRST ODNOS da ga zanima apsolutno sve što govorimo i radimo.

Pas koji se sam zna ponašati u različitim situacijama jer smo ga naučili ČVRSTE NAVIKE.

Pas koji brzo i s voljom SLUŠA UPUTE/SIGNALE.

Redoslijed je namjerno takav.

Čvrst dobar odnos preduvjet je za izgradnju poslušnosti. Čvrst dobar odnos kao izravnu posljedicu ima fokusiranost na vas. Ako pas na vas nije fokusiran, što znači da ga ne zanima što radite, ne gleda vas i ne želi čuti što govorite, možete skakati, mahati, vikati, ali pas neće htjeti reagirati.

Zima je tako fokusirana na mene da kojiput čak mislim da sam pretjerala. Munjevito se okreće i kad samo kihnem. Ako slučajno potrčim, nevezano za nju, odmah će juriti za mnom. Ako čučnem i malo dulje proučavam neku travku, doći će do mene i leći kraj mene. Malo čudo za jednoga malamuta ako mene pitate!

E točno o tome pričam kad kažem da je Zima poslušan pas i da je za to najzaslužniji naš dobar odnos. Ovdje ima malo više od godinu i pol i čim ja kažem prvo slovo njezina imena, daleko od nje, ona se okreće i odmah zatim dolazi do mene da pita što želim.

ODNOS

Danas se sve više ljudi okreće izgradnji odnosa sa psom temeljenog na suradnji, dvosmjernoj komunikaciji, povjerenju, međusobnom poštovanju i razumijevanju psećih potreba i metodama podučavanja i odgoja bez korekcija i zabrana. Svime time ja sam se služila kad sam gradila svoj dobar odnos sa Zimom, a i Astrom nakon što sam bila produbila znanje.

 

Ne gledaju u mene zato što sam im rekla da me gledaju. Zanima ih što sad tu gore radimo i što im možda dalje imam za reći nakon što sam ih pozvala da se popnemo gore.

Metode podučavanja

Na stranici Osnove i u raznim objavama na Vaurori možete pročitati ponešto o metodama kojima se služim. Ovdje je najvažnije reći da se nikada na psa ne ljutim, nikada psa ne kažnjavam, ne korigiram i strogo mu nešto zabranjujem. Zato je tim metodama Zima naučila da je svaka interakcija sa mnom ugodna i donosi joj nešto što želi, pohvalu, nagradu, igru, zajedničku akciju.

Da bi joj svaka interakcija nosila nagradu, ja se moram potruditi da joj omogućim uspjeh.

Tako sam je, na primjer, naučila da ne skače na kauč. Željela je ići na kauč da bi bila blizu mene, ali ja svoga malamuta ne želim na kauču. Nisam očekivala da će htjeti na kauč jer Astra nikad nije ni pokušavala. Zima me iznenadila i skočila na kauč. Odmah sam ustala i otišla u hodnik, tako sam je maknula s kauča. Zato što je, naravno, odmah pošla za mnom. Sada sam znala što me čeka i spremna sam se vratila do kauča. Ona je, naravno, opet išla za mnom. No ovaj put, prije nego što je uspjela skočiti na kauč, ja sam reagirala (baš kao što pišem u objavi Bolje spriječiti nego liječiti), tako da joj omogućim uspješno učenje položaja pokraj kauča kao poželjnog.

Brzo sam sjela na kauč prije nje, gurnula joj jednu nagradicu u usta dok je još na podu i nekoliko ih bacila metar-dva dalje od kauča. Ona ih je otišla pojesti. Kad se vratila do kauča, ali još bila na podu, opet je dobila nagradicu u usta i nekoliko nagradica dalje od kauča da mora otići po njih. Ovisno o brzini i energičnosti psa, možete i nagrade davati samo uz kauč ili ih ovako prvih par puta baciti dalje da pas ispuca energiju i uzbuđenost. Ali nemojte pretjerivati s brojem ponavljanja jer vam se može dogoditi da se pas od silnog trčanja i lovljenja hrane još više uzbudi. Zatim prijeđite na nagrađivanje psa dok je kraj kauča. Nagrađujte i nagrađujte. Pričekajte da se pas SAM sjedne, legne, što god mu padne na pamet, i za to ga nagrađujte. Samo neka bude kraj kauča. Možete mu na kraju spustiti i najdražu žvakalicu kraj kauča da je u miru kraj kauča žvače dok ste vi na kauču.

Budite uporni u vježbanju i vrlo ubrzo će psu postati navika da ne skače na kauč nego ostane pokraj. Pritom pazite da pas nema priliku skakati na kauč dok je sam. Tako ćete upropastiti sva svoja nastojanja.

To nas vodi do teme prevencije i menadžmenta, kao vrlo važnog faktora u odgoju i podučavanju.

Ako pas stalno ima priliku skakati na kauč dok vi niste blizu, ili dok je na kauču netko drugi, to će mu postati čvrsta navika, a ne ono što ga želite naučiti.

I taj princip vrijedi za sve što psa bez korekcija i zabrana želite naučiti. Prevencijom i menadžmentom psu omogućite uspjeh, za uspjeh ga nagradite i tako će psu svaka interakcija s vama tijekom učenja biti ugodna i to će se pozitivno odraziti na vaš odnos.

Dvosmjerna komunikacija i povjerenje, suradnja

Sve navedeno podrazumijeva razmjenu, a ne jednostranost. U odnosu treba postojati “dijalog”, a ne samo naš monolog. Pas treba imati pravo glasa, treba znati da ćemo registrirati njegovu komunikaciju i na nju reagirati, a ne je ignorirati i zanemarivati. Točno to i mi tražimo od psa, da nas ne ignorira kad mu nešto komuniciramo. Ali da bismo nešto dobili, trebamo nešto i dati.

Važan je preduvjet da poznajemo pseći jezik, govor tijela, sve signale kojima komuniciraju. Ističem da psi ne komuniciraju samo govorom tijela, nego i ponašanjem. Trebamo se educirati i uvijek imati širom otvorene oči i um da bismo znali prepoznati što određeno ponašanje može značiti, kako se pas osjeća, koju potrebu ima, što bi žarko želio, a od čega se želi skloniti…

 

Pas često grabi uzicu jer je jednostavno preuzbuđen. Štene kojiput ovakvim ponašanjem u šetnji pokaže da mu je svega previše.

 

To će nam biti vrijedne informacije na temelju kojih možemo „razgovarati“ sa psom. Ako želimo dobar odnos sa psom, trebamo reagirati na informaciju koju nam pas komunicira, a ne je ignorirati. Kad kažem reagirati, ne mislim da trebamo psa svejedno natjerati da i dalje radi ono što mi tražimo iako nam jasno pokazuje da ne može ili ne želi. Želim reći da trebamo zastati, pomoći taj čas psu koji se s nečim muči, prekinuti tu situaciju. Zatim ćemo se zapitati zašto je pas od nečega odustao ili nešto odbija ili se previše uzbudio i smisliti plan kako da drugi put sve izvedemo bolje i psu omogućimo uspjeh.

Ali u tome trenutku ključno je da uvažimo ono što nam pas komunicira!

Tako će pas stjecati povjerenje u nas, znat će da se može u nas pouzdati, da ga nećemo siliti u situacije koje ne može svladati ili su mu neugodne, da ćemo mu pomoći kada pomoć treba jer si ne zna ili ne može pomoći sam. Znat će da ga “čujemo” i uvažavamo i bit će više voljan ubuduće s nama surađivati.

Kako bi to konkretno izgledalo u slučaju psa koji preuzbuđeno grize uzicu? To bi nam bila informacija da se pas nalazi u situaciji koja ga previše stimulira, toliko da se ne može smiriti i razmišljati, nego reagira u afektu, grize, trga, mahnita. Ovisno o situaciji, možemo se udaljiti od nečega, možemo mu pobacati hranu u travu da je traži i jede (njušenje i jedenje smiruju), možemo mu drugi put priuštiti dugačku šetnju prije nego što smo došli među mnogo podražaja gdje pas mora biti na uzici i očekujemo smirenost…

Važno je da razumijemo uzrok griženja uzice i potrudimo se mi nešto poduzeti da taj uzrok promijenimo, a ne da korigiramo psa zato što to radi.

Razumijevanje i poštovanje psećih potreba

Mi ljudi imamo svoje potrebe, a u vezi sa psima naša je potreba najčešće da su jako poslušni. Pas također ima svoje potrebe, a one se uvelike mogu razlikovati od ljudskih. Neke od njih prirodna su pseća ponašanja, koja nama mogu biti popriličan problem.

No pas koji nikada ne smije raditi ništa što ima potrebu raditi – dakle, koji nema prilike upražnjavati svoja prirodna ponašanja – biti će frustriran pas. Frustracija izaziva neposlušnost i nezadovoljstvo našim odnosom, jer mi psu omogućavamo ili ne omogućavamo zadovoljenje potreba i pas to dobro zna.

Moguće je unutar okvira koji su nam prihvatljivi psu omogućiti zadovoljenje potreba. Ako voli kopati, omogućit ćemo mu to u šetnji i u vrtu napraviti dio za kopanje te ga naučiti da kopa ondje, a ne po cijelom vrtu. Ako se voli igrati sa psima, omogućit ćemo mu da se često poigra sa psom s kojim smo dogovorili susret ili smo ga sreli i očito je da će sve proći u redu. Ali to ne znači da će se ići igrati sa svakim psom kojega vidite. Istodobno ćemo psa učiti ono što je nama potrebno – da ne vuče na svakoga psa kojega vidi, da stječe naviku da se ne prilazi psima dok mi to ne odobrimo i slično.

Ni u čemu nećemo biti radikalni, ni u zabrani svih potreba ni u dopuštanju psu da radi što god ima potrebu bez ikakve strukture i naših uputa.

Zadovoljenje potreba možemo upotrijebiti kao odličnu nagradu za psa nakon što učini nešto što mi od njega tražimo. Naravno, pritom su potrebe modificirane ili ograničene na određeni kontekst ili situaciju.

Jasno da ne možemo, na primjer, dopustiti da pas ganja mačku preko ceste i ubije ga auto, nakon što nas je pogledao i suzdržao se od ganjanja mačke, što ga učimo. Malo ćemo možda zajedno potrčati za mačkom i psu će već to biti nagrada i zadovoljenje potrebe da ganja mačke.

Možda mislite da će tako pas samo vježbati ganjanje. Neće, jer ovaj put “ganjate” mačku zajedno, strukturirano, i nakon što je pas učinio nešto što od njega tražite. Vjerujte mi, tako sam ja Zimu naučila da ne juri bezglavo za mačkama. A njezini su nagoni ekstremno jaki.

 

Zima i Mako u mirnoj koegzistenciji

 

Poanta je u razumijevanju pseće frustracije u slučaju nezadovoljavanja potreba i lošeg utjecaja te frustracije na vaš odnos i poslušnost.

Psu je svaki dan potrebna određena razina aktivnosti (koja varira od psa do psa), i mogućnost zadovoljavanja potrebe za njuškanjem, istraživanjem, trčanjem, kopanjem, učenjem, razmišljanjem, druženjem sa svojim čovjekom, a potrebni su mu i društveni kontakti s ljudima i psima te igra.

Ovisno o mogućnostima i sklonostima čovjeka i psa, važno se potruditi da se psu sve to što češće omogući. Treba ga razumjeti i ako je malo nervozan, neposlušan ili čak nemoguć ako je zakinut.

 

Dakle, ono što pas želi i treba možemo iskoristiti kao nagradu kada napravi ono što od njega tražimo. Možemo njegove potrebe pretvoriti u koristan alat za učenje poslušnosti:

Strpi se i sjedni – pa ćeš se moći ići igrati s prijateljem.

Sjedni – pa ćeš moći izaći kroz vrata u šetnju.

Mirno lezi izvan kuhinje dok ja jedem – pa ćeš dobiti nešto fino.

Daj mi igračku iz usta – pa ću ti je opet baciti ili vratiti.

Daj mi kost iz usta – pa ću ti i dati nešto fino i vratiti kost.

Ujedno psa učimo samokontroli, da ga ne moramo mi stalno fizički kontrolirati. Da ne moramo čupati kost iz usta, pritiskati psa da sjedne, natezati ga na uzici da ne izleti kroz vrata…

Učimo psa da pričeka pa će onda njegova potreba biti zadovoljena baš zato što je pričekao. Psi to jako brzo shvate i onda je i nama i njima suživot puno lakši.

Znate one pse koji svima u parku kradu sendviče, nagradice iz torbica, guraju glave u ruksake, kradu hranu sa stola i slično? Baš učenjem samokontrole psa možemo naučiti da to nije primjereno ponašanje. Pogledajte kako je slatka Zima stara deset tjedana to počela učiti. I u naviku joj je ušlo da nije automatski dostupna svaka hrana do koje može doći. To je brzo generalizirala i na hranu na stoliću, na pultu, u ruci, u torbama i slično.

 

To nas vodi do iduće komponente stvaranja poslušnog psa.

Navika je ponašanje koja je pas povezao s određenom lokacijom, kontekstom i situacijom i automatski zna da se tada tako treba ponašati, bez vaše konkretne upute.

Navika se s vremenom gradi, dosljednim nagrađivanjem uvijek istog ponašanja u uvijek istim uvjetima, a to je moguće postići na dva načina:

  • Primjećivanjem poželjnog ponašanja koje pas radi sam od sebe.

Ako znate što želite da pas u određenoj situaciji radi i znate primijetiti i brzo nagraditi psa kada to radi, možete početi psa učiti određenu naviku.

Posebno obratite pozornost na ono što bih mogla nazvati  „izostanak“ ponašanja. Ako malo razmislite, u mnogo slučajeva mi zapravo želimo da pas nešto ne radi: da ne laje, ne skače, ne odlazi od nas…

Moguće je psa kao čvrstu naviku naučiti da to ne radi bez naših uputa, tako što primijetimo i nagradimo trenutak prije nego što je pas počeo lajati, skakati, odlaziti od nas.

Evo vam primjer. Jedna od najvažnijih navika koje sam ja svoje cure naučila je ova. Ako se ja zaustavim malo dulje, par minuta, mirno će kraj mene zauzeti neki statični položaj – stat će, sjesti, leći – bez moje upute, same od sebe.

Kako sam ih točno to naučila? Čim bih se zaustavila, preduhitrila bih ih u mogućoj nakani da se udaljavaju. Počela sam na uzici: iste sekunde kad bih stala, u usta bih im gurnula nagradicu. Što sam nagrađivala? Pa čin stajanja kraj mene! Dakle, izostanak kretanja u bilo kojem smjeru. Ostala bih tako stajati i nagrađivala psa. Onda sam prorjeđivala nagradice. Nakon nekog vremena moga stajanja, ili sjedenja na klupi, dosadilo bi im stajati i sjele bi. Tup, nagradica u usta. Nagradica, nagradica, nagradica. Onda bi čak i legle. Nagradice… Nagrađivala sam ih mirno i tiho, to nije trenutak za tulum, nego za smirivanje.

Dakle, preduhitrila sam odlazak, odmah nagrađujući stajanje kraj mene, zatim čekala da mi i dalje nude stajanje i druge statične položaje. Vrlo ubrzo to im je postala čvrsta navika. Nije mi važno u kakvom su položaju, važno mi je samo da znaju da trebaju biti uz mene, da se ne pokušavaju udaljiti. To se prenijelo i na kretanje bez uzice. Čim se ja u šetnji zaustavim, zaustave se i one.

 

Zima zna da se kod veterinara leži kraj mene, a ne obilaze drugi psi

 

  • Drugi način da dođete do istog cilja je da psu prvo date uputu što da radi. Time se služim u situacijama kad mi je teško psa nagraditi za položaj u koji sam dođe ili nešto što sam napravi. Uputu date jednom, dvaput, triput, ovisno o psu. I nagradite ga. Nakon toga svaki put u istom kontekstu pričekate da vidite hoće li se pas sam sjetiti čime je zaslužio nagradu i sam ponoviti ponašanje. Dajte mu priliku da razmisli i sjeti se, tako će brže i pouzdanije naučiti. Kada pas to ponovi, veselo ga pohvalite i dobro nagradite.  Uporno to ponavljajte sve dok ne vidite da mu se čvrsto urezalo u pamćenje.

Tako sam Zimu naučila da ne gura Astru kad ulaze na vrata. Astra je bila stara i slaba i blažega karaktera, a Zima mlada, jaka i nasilna. Nisam htjela da se kraj nje gura. Samo sam je nekoliko puta zamolila da sjedne, zatim Astru prvu pustila kroz vrata. Ako bi se slučajno digla, smireno bih je blokirala i zamolila ponovno. Uskoro je sama sjedala i čekala da Astra prođe prva jer je znala da neće moći ući prije Astre i brzo je zapamtila što se u toj situaciji radi.

Ova metoda ima još jednu vrlo dobru posljedicu.

Ako primjećujete sva poželjna ponašanja koja pas sam nudi, odmah ćete ga vidjeti u boljem svjetlu. Osvijestit ćete sve njegove dobre navike koje možda prije niste ni registrirali! I to će također utjecati na vaš odnos, bit ćete zadovoljniji svojim psom.

Nadalje, ako učenjem samostalnih navika potaknete psa na razmišljanje, prebacit ćete na njega dio odgovornosti u vašem suživotu. I odgovornost pridonosi tomu da se biće bolje i samopouzdanije osjeća.

Pas koji zna što se od njega i kada očekuje bit će smireniji, zadovoljniji, sigurniji i poslušniji.

I još nismo gotovi s nabrajanjem svih dobrih strana učenja psa da sam zna kako se treba ponašati!

Kada psa naučite što sam od sebe treba raditi u puno raznih situacija čestih u vašem životu, nećete morati stalno toliko paziti što pas radi, nadzirati ga i kontrolirati, stalno mu davati upute. Suživot će vam postati opušteniji.

 

Na treće mjesto u oblikovanju poslušnog psa stavila sam učenje uputa i signala. Nakon što sam podrobnije opisala prva dva mjesta, vjerujem da je jasno zašto je ovo zapravo samo nadogradnja. Ako gradite dobar odnos sa psom i pas je naučio biti aktivni sudionik u učenju, koji preuzima odgovornost i razmišlja što bi trebao učiniti, puno ćete ga lakše naučiti i što znače određene riječi ili pokreti kojima nešto od njega tražite, dakle upute i signali. Riječi naredba i komanda ne volim jer podrazumijevaju naređivanje, što podrazumijeva strogost, a strogost i oštrina nisu u repertoaru moje komunikacije sa psima.

KAKO NAUČITI PSA DA SLUŠA UPUTE/SIGNALE?

Sve sam izabrane signale svoje pse učila mjesecima, odmalena.  Vrlo je važno imati na umu da psi signale ne mogu naučiti preko noći!

Nama su najvažniji signali: Dođi!, Pogledaj me!, Čekaj! i Može!, Stani!, Sjedni!, Lezi!, Daj! (to što imaš u ustima), Pusti! (hranu koja je na podu), Idemo ovamo!, Uz! (priđi mi i hodaj uz mene), Tu! (budi tu uz mene)

 

Ips, Kota, Zima, Astra. Jedan poslušniji od drugog!

 

Sve sam ih to učila postepeno, prvo kod kuće – bez ikakvih ometanja, onda u sve težim uvjetima, dosljedno, danima i tjednima – sve dok nisam bila sigurna da će u 8 od 10 puta poslušati. Ne možemo malo kod kuće vježbati Sjedi! i onda otići na trg pun ljudi i pasa i očekivati da pas ondje zna što znači Sjedi! i posluša nas. Između sjedi kod kuće i sjedi na trgu ima puno stepenica.

Kao što sam već spomenula, učim ih tako da im omogućim uspjeh (znači, u okolnostima u kojima znam da mogu poslušati) i da ih za uspjeh i nagradim. Njihov neuspjeh bio bi mi informacija da još nisu spremni za to što od njih tražim i onda bih prilagodila trening.

Trudila sam se niti ne izgovarati signal ako nisam očekivala da ga mogu poslušati. Tako sam izbjegavala da zaključe da moj signal ne znači ništa. Ovdje je na čovjeku odgovornost da toga bude svjestan i da ih uči tako da nemaju prilike “oglušiti se” na signal. Pas će reagirati onoliko dobro koliko ste ga naučili!

Opširnije o učenju možete pročitati u objavi Podučavanje psa – opća pravila.

 

I NA KRAJU, ALI NE I NAJMANJE VAŽNO

Zima ponekad učini nešto što me može iznenaditi, naljutiti, nešto zbog čega taj čas mogu reći da je neposlušna.

Naravno, živo je biće. I ja znam biti živčana kad mi je vruće, gladna sam, susjed me iživcirao, već satima pišem ovaj članak i sve me boli, nisam dugo bila na godišnjem. Svjesna sam da mi je katkad fitilj kratak i ne mogu nešto što inače mogu ili ne želim nešto što inače želim.

Predlažem da jednako tako pokušate vidjeti svoje pse – i oni su živa bića koja ne mogu uvijek biti savršeni roboti i od kojih to ne bismo trebali ni očekivati.

A mi ljudi tomu smo skloni. A kad nisu savršeni – skloni smo to shvatiti osobno. Kao da je to odraz naših sposobnosti i time nas izravno sramote.

Pozivam vas da svi zajedno budemo malo manje zahtjevni – i prema sebi i prema psima. Malo manje kontrol-frikovi. Kao što kaže jedan dragi mi citat: “Opustite se, zapravo ništa nije pod kontrolom!” Možda ćete se iznenaditi koliko ćete se bolje slagati sa svojim poslušnijim psom.

P. S. Zima i labudovi – bez ijedne korekcije i zabrane, samo učenjem samokontrole, Zimu sam naučila da bude mirna u blizini labudova, koje zapravo želi uloviti.