Imate sedam godina, vraćate se iz škole i kupite si vrećicu bombona 505 s crtom. Dobro, to ste sa sedam godina kupovali ako imate pet banki kao ja. Putem do kuće navalite na vrećicu, ne da vam se to polako nego navalite skršiti bombon, ali avaj, skršite zub. Onaj veliki iza kojim meljete sve. Ujutro s tatom idete zubaru. Nikad u životu kod zubara niste bili, nemate pojma što je to. Uđete u ordinaciju. Tek što ste zakoračili, kad vas zgrabe dvije mrge, na oči vam stave povez, bace vas na neki stolac, vežu vam ruke i noge i nečime vam razjape usta da ih ne možete zatvoriti. Uskoro počinje horor film. Po ustima vam roštaju, užasno vas boli, štrca vam voda u grlo, ne znate što će vam se još grozno dogoditi u idućoj sekundi ni kada će to prestati. Osjećate strah, užasan strah. Ne možete se pomaknuti, ne možete ništa reći, ništa vam nije jasno i nitko vam ništa ne govori. Kad horor završi, tata vas vozi kući, sutra dobijete najdražu tortu, idete u lunapark i radite baš sve što obožavate.
Ali nikad više u životu nećete pristati ići zubaru. Godinama imate noćne more. Tati više ništa ne vjerujete. Nitko vas ne smije jače stisnuti ni sputati jer odmah padate u paniku.
Zamislite sad ovaj scenarij.
Isti početak. Dođete zubaru. Prvo malo sjedite i pričate s dragom zubaricom, usput pogledate što sve ima oko vas, čujete sve zvukove, osjetite sve mirise. Zubarica vam kaže kako će sve ići i dogovorite pokret koji možete napraviti ako vas nešto zaboli, ako želite da malo stane, ako trebate pauzu, ako trebate udahnuti, guši vas slina i slično. Pokret kojim ćete komunicirati da je molite da taj čas prestane raditi što radi. Sjedate na stolac svojom voljom. Znate da se možete ustati kad god želite, to su vam rekli. Draga zubarica najavi vam sve što će sada raditi. Počnete. Voda koja štrca zaškaklja vas po grlu, napravite dogovoreni pokret, zubarica stane, vi progutate slinu, pljunete, udahnete i kažete da može dalje. Strah vas je, to malo boli, neugodno je, rastežu vam usta. Ali nije tako strašno jer znate što će vam raditi i, još važnije, znate da možete pokazati ako vam je malo previše i pričekat će vas da skupite snage i kažete, može dalje. Tako vam je lakše podnijeti sve to neugodno što vam se događa.
ZAŠTO SURADNJA?
Baš kao i mi kod zubara, i pas će se osjećati bolje:
-ako ga se ne sputava naglo i grubo kad mu se nešto radi
-ako mu se nešto ne radi na silu
-ako zna što će mu se raditi
-ako ima pravo reći kad je spreman i kad bi molio pauzu
To je cilj onoga što se na engleskom zove cooperative care ili fear free husbandry – učenje psa da surađuje pri njezi i skrbi, bilo kod veterinara, groomera ili kod kuće s nama.
Osim što se pas osjeća bolje, i nama i veterinaru i groomeru lakše je raditi s takvim psom, koji se ne bori, nego surađuje.
KAKO POSTIĆI SURADNJU?
Ako učimo psa da tako surađuje, vježbamo dvije osnovne koncepcije. Prva je postepeno privikavanje psa na razne postupke, a druga je omogućavanje psu da postupke inicira ili zaustavi, da kontrolira početak i kraj.
Postepeno privikavanje
Polako i postepeno psa privikavamo na dodirivanje, sputavanje, češljanje, kapanje, brisanje, gutanje tableta, rezanje noktiju itd. Počinjemo kod kuće, pa s pomoćnikom kod kuće, pa u nekom nepoznatom prostoru, pa na kraju kod veterinara. I sve više dižemo kriterije za same postupke – jače i dulje sputavamo u nekom položaju, režemo sve više noktiju, kupamo sve veći dio tijela itd. Ovdje ne bih ulazila u detalje postepenog privikavanja.
To je nešto što mnogo ljudi već radi sa psima, privikavaju ih na to da prihvaćaju postupke koji im se nameću.
Pas kontrolira početak i kraj
Kao što sam pisala u primjeru sa zubarom, ako možemo kontrolirati ono što nam se događa, osjećat ćemo se puno bolje i nelagoda u neugodnoj situaciji bit će mnogo manja.
Ako psa naučimo da nam može reći kad možemo početi i kad bi molio pauzu, svakom ćemo psu apsolutno olakšati situacije u kojima mu nešto takvo radimo. A psima koji su već razvili strah ili traume od tih postupaka tim ćemo načinom uvelike smanjiti strah.
Jasno da su skrb i njega postupci koji su jednostavno nužni u životu i pas zapravo nema istinski izbor, mi određujemo što mu se treba raditi. Ali ako mu u okviru toga omogućimo spomenutu kontrolu, on će cijelu situaciju potpuno drukčije doživljavati.
ŠTO UČIMO PSA?
Ponašanja
Dakle, psa učimo kako neki postupak može inicirati ili prekinuti kad treba pauzu. Budući da pas ne zna govoriti, učimo ga određena ponašanja kojima nam onda može komunicirati “može, krećemo” ili “samo malo, molim te”.
Najprije ga naučimo ta ponašanja, kao što ga, na primjer, učimo trikove, a zatim kako da se tim ponašanjima služi kad želi komunicirati početak ili kraj postupka.
Što ćemo točno naučiti psa biramo mi, ali najčešće je to, na primjer:
– držanje brade na podlozi (naša ruka, krilo, stolček, pod…)
– zadržavanje statičnog položaja – ležanja na boku, mirnog stajanja na mjestu, ležanja na dekici itd.
– stavljanje određenog dijela tijela u našu ruku ili na neku površinu – recimo davanje šape na kojoj će se rezati nokti, prislanjanje nosa na naš dlan radi otvaranja usta itd.
Komuniciranje tim ponašanjima
Kad smo psa naučili te “trikove” kod kuće, počnemo ga učiti kako da njima komunicira početak ili kraj postupka.
Na primjer, pokažemo psu kapi za oči i zamolimo psa da stavi bradu na naš dlan (tako da stavimo dlan pred njega ili kažemo verbalni signal). Ako pas stavi bradu na ponuđeni dlan, počnemo postupak kapanja (polako privikavamo psa, ne navalimo odmah kapati).
Ako pas digne bradu s naše ruke, moramo prestati raditi to što radimo. Ako ne prestanemo, pas neće naučiti da je to njegovo “ne”, da time može komunicirati zamolbu za kraj postupka.
Naravno, cilj nam je psa privikavati tako postepeno da nikad nema potrebu reći “ne”, ili rijetko. Ali ako kaže “ne”, moramo prestati, i to će nam biti informacija o tome kako se pas osjeća i koliko smo uspješni u treningu i privikavanju.
Možda se pitate zašto bi pas u ičemu sudjelovao ako može reći “ne”. I u tome grmu leži zec:
Pas koji može i smije reći “da” ili “ne”, koji može i smije inicirati ili prekinuti ono što mu se radi, puno će rjeđe imati potrebu odbiti nešto što mu želimo napraviti.
Zato što se puno manje boji, puno nam više vjeruje i puno više želi sudjelovati u tome što mu se radi.
Baš kao i mi kod zubara.
Pogledajte kako smo Zima i ja uspješno odradile čišćenje ušiju mokrom vatom u jako poticajnom okruženju, u školi gdje uokolo psi laju i trče. Bilo joj je jako teško, ali zato što sam poštovala njezin “Ne” i čekala da ona inicira postupak, uspjele smo. Komentar pročitajte na YouTubeu uz video.
ZIMA I JA
Sve o čemu govorim doživjela sam i na svojoj koži. To jest, Ziminoj koži.
Kako to već biva u životu, zbog spleta okolnosti stekla je gadne traume i od kupanja i od posjeta veterinaru, na primjer. Toliko da nije htjela nogom više kročiti u ambulantu.
Tom metodom napredujemo golemim koracima. Već uspješno vježbamo razne postupke baš u ambulanti u koju nije htjela ni ući.
Tom metodom naš odnos cvate, Zima mi vjeruje i uz mene se osjeća dobro.
Tom metodom Zima u očima ima radost kad vidi tepihić na kojemu sve to vježbamo i koji nosimo sa sobom i veterinaru.
I tom se metodom ni ja ni groomer ni veterinar ne moramo boriti sa psom od 43 kg kojemu treba odrezati nokte, okupati ga ili mu dati injekciju.
Pogledajte snimke kojima smo kod Deb Jones dobile certifikat razine 1, 2 i 3 (vidi niže).
KAKO NAUČITI COOPERATIVE CARE?
Ako vas takav način rada zanima, Ana Odak prva u Hrvatskoj vodi tečajeve.
Deb Jones napisala je knjigu o takvoj skrbi i njezi, a ima i grupu na Facebooku.
Također je osmislila certifikate za razne razine izrađivanja vježbica i privikavanja i ponašanja kojima pas daje pristanak, kao podlogu za neku strukturu koja vas može voditi u pravom smjeru.
Veterinarska tehničarka i bihevioristica Tabitha Kucera snimila je informativni video u kojem detaljno pokazuje i komentira praktičnu upotrebu takvih vještina.
Ovdje možete naći članak Karoline Westlund o smanjivanju straha, između ostalog i time da pas ima kontrolu.