Kad nekom kažete da mislite kako su kazne i korekcije loše, odmah će pomisliti kako je vaš razlog isključivo moralne prirode. Smatrate da čovjek nema pravo kažnjavati psa. I nema, u mojim očima.
No osim tog razloga, koji može biti sasvim subjektivan, postoji i niz objektivnih razloga.
Ukratko:
- kažnjavanje daje kratkoročne rezultate
- kažnjavanje narušava naš odnos sa psom jer u psu stvara strah, tugu/paniku, bijes, napetost ili frustraciju
- kažnjavanje dugoročno može samo sve pogoršati jer u psu stvara strah, tugu/paniku, bijes, napetost ili frustraciju
- nama je osobito privlačno zato što nam daje osjećaj moći i kontrole, sretni smo što smo taj čas “riješili” problem
- psu kojega kažnjavamo ne dajemo priliku da komunicira s nama, a to onemogućuje suradnju i optimalno učenje
Pogledajte naslovnu fotografiju iznad. TV trener upravo je psima rekao da legnu. I psi tako izgledaju izvršavajući njegovu komandu. Kako vam izgledaju? Što mislite zašto?
Evo još jedne slike iz emisije istoga trenera.
Ako vas i nisu užasnuli tuga i strah koje ovi psi očito pokazuju, možda će vas iz čisto praktičnih razloga detaljnije zanimati zašto su kazne i korekcije samo loš alat za odgoj pasa.
Objasnit ću što točno znači sve što sam maloprije navela pod “Ukratko”.
MIT O UČINKOVITOSTI
Korekcije i kazne obično odmah rezultiraju kratkoročnom promjenom ponašanja jer suzbiju/potisnu simptom. Pas se više ne usudi ponašati tako kako želi. (O razlici između potiskivanja i mijenjanja ponašanja čitajte u posebnoj objavi.) Zato ih mnogi smatraju najbržim načinom stjecanja kontrole nad situacijom i uvijek iznova pribjegavaju kazni.
Za ljude je prirodno da u slučaju incidenta žele autoritetom ponovno steći kontrolu nad situacijom. Uspjeh te namjere izaziva veliko zadovoljstvo i osjećaj moći. Zato je funkcija kazne da zadovolji onoga koji kažnjava, a to smo u odnosu psa i čovjeka mi. (Sada vas pozivam da malo razmislite i o tome da pas ima goleme zube i mogao bi nas ugristi kad bi želio. Ali ne čini to tako olako kao što mi lako psa udarimo ili oštro podviknemo. Razmislite o tome.)
No, zašto je učinkovitost mit?
Iako možda katkad trenutačno vraćaju kontrolu nad situacijom, jer uspijemo suzbiti simptom, korekcije i kazne ne omogućavaju dugoročnu promjenu ponašanja, ne eliminiraju uzrok ponašanja. Znači, uvijek iznova zbog nepromijenjenog uzroka ponašanja, a to je uvijek emocija i potreba, nastaju situacije u kojima pas nepoželjno reagira i onda mi moramo primijeniti korekciju da bismo taj čas situaciju kontrolirali.
Dakle, kazne nisu proaktivne, a o tome sam pisala u posebnoj objavi o proaktivnom podučavanju. Kaznama psa ne učimo dugoročnu promjenu ponašanja.
Nadalje, kazna je učinkovita samo dok traje. Kad kazne više nema, ponašanje se vraća. Ako ste uz psa, neće se usuditi pojesti nešto s ceste. Ako niste, pojest će, jer niste dovoljno blizu da biste prijetili kaznom.
Odmah nastavno na to, ne možemo uvijek biti sigurni da ćemo na vrijeme primijetiti situaciju i korigirati, tako da možda nećemo uspjeti spriječiti neželjeno ponašanje. I možda ste primijetili da se psi navikavaju na sve veću jačinu kazne i prestanu reagirati, tako da zapravo stalno intenzitet trebate pojačavati.
Vratimo se malo na potiskivanje ponašanja. Dat ću vam primjer: reaktivan pas laje i trga se kad vidi da mu se približava pas. Vlasnik korigira psa, cuka ga i govori mu da prestane lajati. Pas od straha od kazne nacukavanja i deranja prestane lajati, ali i dalje se boji psa koji prilazi. Ne samo da se boji i dalje, boji se još više! Vi ste mu svojim kažnjavanjem dali dodatni razlog za to da ne želi prići blizu ijednoga psa. Kad se pas približava, moj se čovjek ljuti na mene i zadaje mi bol. Pa taj je pas zbilja nešto užasno strašno!
Idući put kad sretnete drugoga psa, pas će opet lajati, možda još i jače zbog jačega straha. Vlasnik će opet korigirati. Ili možda pas neće zalajati jer se naučio bojati kazne, ali strah u psu ostaje i sve je veći. Pas je napet i nervozan. Izravna je posljedica da će u idućoj prilici koja se ukaže još jače na nešto možda posve drugo reagirati da bi iz sebe izbacio tu nervozu. Time odmah dolazimo do drugog razloga…
KAZNE I KOREKCIJE MOGU BITI OPASNE
Ako se pas nečega boji ili je agresivan ili je nervozan – na primjer, u navedenom slučaju psa koji prilazi – negativnost korekcije samo će pojačati negativan osjećaj i opću nervozu psa.
Također, zamislite i ovu situaciju. Vaš pas nije imao neko mišljenje o djeci, ali vi ne želite da im prilazi jer to nije društveno prihvatljivo. Pas krene prema djetetu, mi ga cukamo da se vrati i ljuto vičemo Ne! Što će naš pas zaključiti? Da su ta djeca nešto baš loše i opasno kad se njegov čovjek toliko uzrujava zbog toga i ljuti na njega. Tako pas može početi loše reagirati na djecu i bojati ih se.
Na redu je i najčešće spominjan primjer u vezi s opasnostima koje nose kazne.
Pas koji osjeća nelagodu na repertoaru ima niz komunikacijskih signala kojima tu nelagodu komunicira. Od manje do više intenzivnih, a među intenzivnije signale spada i režanje. Razina više od režanja može biti ugriz. Režanje je nama ljudima vrlo neprihvatljivo i ako pas zareži, istoga časa imamo potrebu to mu izbiti iz glave. Psa koji zareži odmah ćemo htjeti udariti, dreknuti, dati mu do znanja da to ne smije raditi. I što se dogodi? Pas nauči da ne smije režati. Jer se boji kazne. No emocija koju osjeća i potreba koju ima nisu nestali. Nestalo je samo upozorenje kojim nam pas komunicira da se osjeća vrlo, vrlo neugodno i da bi mogao ugristi ako se ta nelagoda pojača.
I takvi psi često ugrizu “bez upozorenja” i “iz vedra neba”. Tko je kriv? Čovjek koji je kažnjavao pseću komunikaciju umjesto da razmisli zašto pas reži i poduzme korake da promijeni njegovu potrebu da na nešto reži.
PAD MOTIVACIJE ZA UČENJE
Kazne i korekcije umanjuju samopouzdanje psa prilikom učenja, u njemu stvaraju nesigurnost i odustajanje od daljnjih pokušaja. Ponavljam, to je osobito izraženo kod naših polarnih pasa, koji su ponosni, vole razmišljati i vole biti hvaljeni za svoj uspjeh.
Prenosim isječak iz članka Jelene Kallay “Pristup mrkva/batina” s njezinoga bloga na stranici Vagabond:
“Zamislite da vas netko vama blizak ide učiti kako da naprimjer odrežete šnitu nečega. Ako odrežete predebelu šnitu, taj netko viče na vas i govori vam ne tako!, no vama nije jasno točno koliko debela šnita treba biti i zato postajete nesigurni i lagano isfrustirani.
Ako slučajno napravite dobro, ta osoba šuti (ne viče) ili kaže Bravo! Naravno, to vam se sviđa i osjećate se ugodno i pomalo ponosno.
A sada zamislite da se to dulje vrijeme događa, koji put viče na vas, koji put vas nagrađuje.
S vremenom ćete možda uspjeti pohvatati jer ste dovoljno puta čuli bravo za određenu debljinu pa ste povezali što se očekuje. No puno su puta tijekom obuke na vas vikali.
Moguće je da ćete početi sumnjati u svoje sposobnosti, bit će vam nelagodno što ne uspijevate i bit ćete frustrirani jer viču na vas.
Kao rezultat svega toga možda ćete znati izrezati idealnu šnitu, no kako ćete se pritom osjećati? Možda ćete osjećati pritisak ili jednostavno nećete imati volje to učiniti.
Hoćete li se sjećati toga da vas je netko nagradio ili toga da su na vas vikali? Osim vikanja možda ste doživjeli i lupanje po prstima ili ljutito odlaženje bliske osobe i njezino odustajanje. Posljedice za vas tada su još veće. Možda ćete zauvijek odustati od rezanja šnite jer smatrate da vi to jednostavno ne znate, da niste dovoljno dobri.”
ODNOS ČOVJEKA I PSA
Kazne i korekcije u temelju narušavaju naš odnos sa psom. Pogledajte ponovno slike pasa na početku članka!
Za psa smo izvor neugodnosti, psu pokazujemo da smo nezadovoljni njegovim ponašanjem puno češće nego što pokazujemo da smo zadovoljni. Za pse koji su nesigurni ili plašljivi ili ponosni ili cvatu na partnerskom odnosu to je smrt. Pas će se sve manje usuditi išta raditi s nama, sklanjat će se od nas, izbjegavat će nas ili će nas, u slučaju ponosnih, ignorirati, nećemo mu biti važni ni zanimljivi.
Osobito važno za polarne pse!
JESU LI KAZNE I KOREKCIJE LOŠE ZA SVE PSE?
Jesu. Principi učenja vrijede jednako za sve. Samo neki psi možda lakše podnose prisilu i korekcije. No to ne znači da se ne bi osjećali bolje i brže učili kad bismo s njima postupali bez prisile i korekcija. Tradicionalno se u radu s nekim radnim psima, uglavnom u policiji, vojsci, sportsko-radnoj kinologiji, lovu i slično treneri često služe prisilama, inhibicijom i korekcijama i kaznama. No u inozemstvu se to već odavno napušta i prepoznaje se učinkovitost i pouzdanost metoda bez prisile i korekcija u svim područjima rada sa psima. Prepoznaje se vrijednost radnoga psa koji misli svojom glavom, ima potpuno povjerenje u svog vodiča i partnera, usudi se aktivno sudjelovati u procesu učenja i u odnosu. Kod nas te metode teško izlaze osobito iz tih krugova.
O tome trebaju li neki psi čvršću ruku čitajte u članku Nicole Wilde, stručnjakinje i za rad s vukovima, i u članku dugogodišnje trenerice policijskih pasa Deborah Palman.
Također pročitajte članak Suzanne Clothier o tome kako je upotreba korekcija uvijek isključivo čovjekov izbor, nijedan pas nije pas koji to zahtijeva.
I ZA KRAJ
Na početku sam rekla da moralni i etički razlog za izbjegavanje kažnjavanja pasa može biti sasvim subjektivan. I zato vas na kraju pitam, želite li da se vaš pas s vama osjeća kao što se osjećaju psi na ovim fotografijama? Je li vam prihvatljivo da u biću o kojem se skrbite i koje je ovisno o vama izazivate strah, tugu i anksioznost? Iskreno vjerujem da nije. Ako ste dosad kažnjavali svoje pse da biste ih nešto naučili, vjerujem da ste samo slijedili upute “stručnjaka” koji su vam rekli da je to jedini način. Nije.